Boris Dežulović

Boris Dežulović rođen je 1964. u Splitu. Od 1990. radi kao novinar Nedjeljne Dalmacije, a od 1991. kao ratni reporter i komentator Slobodne Dalmacije. Od 1988. zajedno s Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem u Nedjeljnoj, a od 1991. u Slobodnoj Dalmaciji uređuje satirički podlistak Feral Tribune, koji nakon HDZ-ovog preuzimanja splitske novinske kuće 1993. izdvajaju i utemeljuju kao nezavisni satiričko-politički tjednik. Krajem 1999. napušta Feral i postaje kolumnist Globusa, te suradnik ostalih izdanja Europa Press Holdinga, odakle odlazi nakon otkazivanja suradnje u Slobodnoj Dalmaciji 2015. godine. Od tada radi za Novosti, tjednik Srpskog narodnog vijeća. Dugogodišnji je redoviti kolumnist ljubljanskog Dnevnika i portala N1, a bio je i stalni kolumnist Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, beogradskih E-novina, banjolučkih Nezavisnih novina i sarajevskog Oslobođenja. Novinarom godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva proglašen je dva puta, 2004. i 2022., a 2014. godine u Londonu je dobio i European Press Award za najbolji novinski komentar. S Lucićem je 1999. u Biblioteci Feral Tribune uredio i Antologiju suvremene hrvatske gluposti. Autor je romana  Christkind - za koji je dobio nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo godine - i Jebo sad hiljadu dinara, pjesničku zbirku Pjesme iz Lore, zbirku priča Poglavnikova bakterija,i roman za djecu i omladinu Život i snoviđenja slavnog žohara Zaštomira. Objavio je i knjigu intervjua Razgovori sa Smojom, zbirku sportskih eseja Diego Armando i sedam patuljaka i Bili libar te knjigu religioloških komentara Summa Atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg. Izbore novinskih kolumni ukoričio je u zbirkama Ugovor s đavlom, Crveno i crno, Zločin i kazna, Rat i mir i U potrazi za izgubljenim vremenom te četverosveščanom izboru kolumni Kod Kože. 
Živi i radi u jednom malom ribarskom selu između Trsta i Dubrovnika, gdje ilegalno peče rakiju, pravi vino, lovi ribu i povremeno zapisuje stvari.