Otvaranje Staze Boška Obradovića i emotivni vrhunac 30. Sajma dogodit će u subotu 30. studenog u 13.30 sati. S ponosom i ljubavlju svi sanjari okupljeni uz Sa(n)jam knjige u Istri, njegova obitelj, prijatelji, susjedi s Monte Zara, Puljani uz glazbu i njegove stihove nazdravit će Bošku na mjestu koje je opjevao.

Staza Boška Obradovića novi je pulski urbani toponim koji je upisan u pulski stradarij odlukom pulskog Gradskog vijeća od 25. studenog 2024. , a na inicijativu Udruge Sa(n)jam knjige u Istri. Pokrenuta je uz jubilarni 30. Sajam kako bi se i na ovaj poseban način trajno obilježilo sve što je Boško Obradović, osnivač Sa(n)jam knjige u Istri, dao Puli svojom nepresušnom maštom i kreativnošću na području glazbe, sporta, kazališta, filma, novinarstva te rada s djecom i mladima. Iako Boško Obradović nije među nama već gotovo 30 godina, on je i danas svojim umjetničkim i društvenim djelovanjem utisnut u ljude svoga grada, njihova sjećanja i uspomene, zapamćen kao pjesnik i „zubar koji pjeva“, „vizionar s Monte Zara“, pokretač i sudionik najznačajnijih kulturoloških inicijativa novije pulske povijesti. Boško Obradović posebno je bio vezan upravo za Monte Zaro. Tu je proveo cijeli svoj život u Puli, a Monte Zaro je i imao posebno mjesto u njegovoj poeziji. Stoga je i glavna staza u Parku Monte Zaro (između Boškovićevog uspona i Vergerijeve ulice), kojom je Boško Obradović svakodnevno prolazio, nazvana njegovim imenom.

Otvaranje Staze Boška Obradovića i emotivni vrhunac 30. Sajma dogodit će u subotu 30. studenog u 13.30 sati. S ponosom i ljubavlju svi sanjari okupljeni uz Sa(n)jam knjige u Istri, njegova obitelj, prijatelji, susjedi s Monte Zara, Puljani uz glazbu i njegove stihove nazdravit će Bošku na mjestu koje je opjevao.

Boško Obradović (Sinj, 7. travnja 1938. – Pula, 22. srpnja 1997.) bio je pjesnik, istaknuti djelatnik u kulturi (kazalište, film, radio, novinarstvo) i sportu, inicijator, osnivač i organizator brojnih kulturnih programa te sportskih i zabavnih manifestacija u Puli. Nakon školovanja u Sinju, Sarajevu, Beogradu i Ljubljani, u Pulu se doselio 1958. godine. Cijeli svoj osebujan profesionalni i umjetnički put, Boško Obradović posvetio je Puli, svom gradu u kojem su i danas živi njegovi kreativni i stvaralački tragovi. O tome, između ostalog, svjedoče i njegovi stihovi i esej „Pokušaj biografije“ iz zbirke pjesama „Postajem sam sebi drug“, objavljene 1983. u izdanju pulske Istarske naklade. „Pula 1958.  Stižem na pulski kolodvor, ujutro 3. kolovoza. Tračnice ne vode dalje. Prva, posljednja stanica. A tek tu počinje moje življenje. I sve što se može i treba u životu desiti, meni se desilo u Puli“, piše Boško Obradović..

Dvije godine nakon svog dolaska u Pulu, 1960., Boško Obradović je doselio na Monte Zaro. Kroz svoju je poeziju, pomalo je možda i mistificirao ovo pulsko naselje, i tako u novijoj povijesti Pule stvorio urbani mit o Monte Zaru. Svakodnevno je prolazio i šetao pulskim Parkom Monte Zaro, nadomak kojeg je bila njegova kućna adresa, obiteljsko utočište i kreativno ishodište, mjesto druženja otvoreno za prijatelje, umjetnike, (dobro)namjernike. Tu na rubu Parka, nadomak Zvjezdarnice, u Vergerijevoj ulici, živjela je legendarna profesorica Ljubica Ivezić, intelektualka par excellence, njegova mentorica i prijateljica. S Monte Zara je u svijet krenula i najpoznatija Boškova glazbena priča vezana uz Atomsko sklonište…

Dok je u najširoj javnosti Boško Obradović poznat  kao osnivač rock sastava Atomsko sklonište i utemeljitelj pulskog Sa(n)jam knjige u Istri, jedna od najsnažnijih odlika njegovog umjetničkog i profesionalnog rada i stvaranja bila je multidisciplinarnost uz nepresušnu kreativnost i maštovitost. Bio je pjesnik, redatelj, organizator, producent, djelatnik u kulturi i sportski djelatnik čija djela su utkana u memoriju Pule i njenih građana. Boško Obradović jedan je od najznačajnijih kreatora vibrantne umjetničke scene Pule iz druge polovice 20. stoljeća, a brojne inicijative realizirao je sa svojim kolegama i prijateljima kao dio intelektualne jezgre okupljene oko časopisa Istarski borac, Kino kluba Jelen, MAFAF-a i Filmskog festivala.

Godine 1968. režirao je predstavu „Atomsko sklonište“ koja je premijerno izvedena u Istarskom narodnom kazalištu, a temeljila se na izboru iz svjetske antiratne poezije upotpunjene njegovim pjesmama. Upravo je po toj predstavi dobila ime najpoznatija pulska grupa Atomsko sklonište, čiji je bio osnivač i idejni pokretač. U Atomcima, koje bi danas označili multidisciplinarnim projektom, djelovao je kao tekstopisac i recitator, a bio je član benda od 1977. do 1980. godine. Za debitantski album “Ne cvikaj generacijo” iz 1978. te naredna tri izdanja, napisao je sve tekstove, a albumi su započinjali njegovim kraćim recitiranjem stihova. Među najpoznatijim pjesmama s tih albuma su “Ne cvikaj generacijo“, “Pomorac sam majko“, “Bez kaputa“, “Pakleni vozači” i “U vremenu horoskopa“. Godine 1981. ponovno je kao gost sudjelovao u Atomskom skloništu, na albumu "Extrauterina" kao tekstopisac zajedno s Bruno Langerom i Sergiom Blažićem - Đoserom.

Pisao je ljubavnu, ali i komunikativnu, ironičnu i društveno angažiranu poeziju. Objavio je pjesničku zbirku „Postajem sam sebi drug“ (1983.) te s ilustratorom Miroslavom Šuputom slikovnicu za djecu „Kad se more u srce sakrije, kad brodovi u srce uplove“ (1984.). Posthumno je tiskana njegova pjesnička zbirka „Godine nježnosti“ (1998.). Poznat je kao tekstopisac pjesama zabavne, zborske, klapske i rock glazbe, koje su zabilježene i na brojnim nosačima zvuka. Iznimno je dugotrajna i plodna bila njegova suradnja sa skladateljem Nellom Milottijem, a neke od Boškovih pjesama koje su napisane za maestra Milottija, poput „Bukalete“, danas se smatraju narodnim pjesmama. Uz veliki broj tekstova za Milottijeve zborske kompozicije, Boško Obradović pisao je i za pop pjevače i grupe, a među njima su Pepel in kri, Stijene, Jadranka Stojaković, a posebno mjesto u njegovoj autorskoj bilježnici bilo je rezervirano za naše glazbene dive Lidiju Percan i Radojku Šverko, kao i grupu Tingl Tangl, Arinku Šegando i Francija Blaškovića. Surađivao je kao tekstopisac i s klapom Medulin i njihovom voditeljicom Paolom Stermotić.

Veliki dio njegove umjetničke karijere vezan je uz film. Bio je jedan od organizatora pulskog MAFAF-a - Međuklupskog autorskog festivala amaterskog filma, kao i direktor ove kultne pulske filmske manifestacije. Kao član Filmskog kluba Jelen na MAFAF-u se, između ostalog, predstavio i kao redatelj filma „Baka iz Engleske“, za koji je osvojio i inozemne nagrade. Na Pulskom filmskom festivalu bio je dugogodišnji redatelj festivalskih otvaranja.

Idejni je začetnik pulskog Sajma knjige u Istri, koji je osnovao 1995. pod okriljem kultne knjižare Castropola. U prvoj godini je okupio 56 nakladnika iz Hrvatske, a Sajam već iduće godine postaje međunarodni. Ugledna manifestacija knjizi u čast, koja se u Puli održava već tri desetljeća, danas je najveći autorski sajam knjiga i festival autora u široj regiji poznat diljem svijeta. Boško Obradović bio je glavni organizator, scenarist i redatelj velikih estradnih događanja poput Istarskog karavana, mnogobrojnih dočeka Nove Godine, kao i velikih sportskih spektakla. Svakako treba izdvojiti organizaciju veličanstvenog dočeka olimpijskog pobjednika Mate Parlova u pulskoj Areni 1972. godine nakon osvajanja zlata na Olimpijadi u Münchenu te godinu ranije organiziran doček na Korzu nakon osvajanja titule europskog prvaka u Madridu.

Život grada Boško Obradović obilježio je i kao voditelj pulskog Doma mladosti (danas Dom sportova „Mate Parlov“) organizirajući ovdje brojne manifestacije poput Rukometa budućnosti ili Novogodišnjeg sajma s brojnim programima u kojima se isticao Dječji glas Pule. Puljani posebno pamte njegove sjajne koncertne sezone kada su ovoj pulskoj dvorani gostovali veliki svjetski glazbenici Paco de Lucia, John McLaughlin, Larry Coryell, a, između ostalih, gošća Pule bila je i slavna pjevačica Milva.

Boško Obradović bio je najpoznatiji Djed Mraz u Puli, a nezaboravni su njegovi dolasci helikopterom ili brodom kao i „riterski“ doček na Kaštelu. Živa su sjećanja na Grad Djeda Mraza u nekadašnjem Pionirskom domu gdje su djeca-novinari vodili program Radio stanice Sjeverni pol. Bio je poznat po otkrivanju talenata i mentor mnogim mladim bendovima, a njegovi su „učenici“ danas diljem svijeta.
Bavio se i novinarstvom te su ostale zapamćene njegove radijske emisije „Muzikom i poezijom po svijetu“ na Radio Puli, feljtoni o ribarima južne Istre u Glasu Istre za koji je, uz ostalo pisao i serijal o slikarima i njihovim atelijerima u Istri, a vrata su mu otvorili Renato Percan i drugi veliki umjetnici. Članke je objavljivao i za Večernji list.

U kolektivnoj memoriji grada ostat će zabilježeno i da je Boško Obradović dao ime pulskom hrvačkom klubu – Istarski borac prema voljenom književnom časopisu u kojem je počeo objavljivati kad je stigao u Pulu, a jedna od njegovih brojnih sportskih inicijativa bila je vezana uz gradnju sportske dvorane Patinaggio.

Boško je, sklon margini i undregroundu, 80-ih prošlog stoljeća osmislio alternativni i po svemu avangardni program „Jesen u Docu“ u malom kafiću na S – krivini koji je okupio mlade slikare, glazbenike i filmske zanesenjake Pule. Tih godina  utemeljio je prvi caffe - teatar na ovim prostorima – Caffe Teatar B.O. koji je svoj put započeo u kultnom Polaticumu.

Početkom 90-ih , u vrijeme rata, inicira i osmišljava projekt „Nulti meridijan“ oko kojeg je okupio desetak pulskih i istarskih glazbenika, likovnih umjetnika, arheologa, znanstvenika, arhitekata… Glavna teza ovog njegovog izvanvremenskog projekta jest da su nam Englezi „ukrali“ Nulti meridijan. Po Bošku, Nulti Meridijan prolazi, naravno, Monte Zarom.

Zvali su ga i „vizionar s Monte Zara“, i nema sumnje da su brojne od njegovih ideja i inicijativa koje Pula danas živi, upravo rođene na glavnoj stazi  pulskog parka Monte Zara kojeg je toliko volio. Staza Boška Obradovića, zapravo je sama pronašla svoje mjesto i ime.