Ne zna se pravo je li Hermes Trismestigus ili Merkur Triputslavni stvarno sastavio Smaragdnu tablu, Tabulu Smaragdinu. Na koncu konca bio je tek skrpani grčkoegipatski bog i izmišljeni kralj za kojeg se mislilo da je mnogo i pametno pisao, ali to se misli i za mnoge male skrpane bogove i izmišljene kraljeve naših svagdana. Bilo kako bilo, za generacije islamskih i kršćanskih filozofa, alkemičara i mističara najveću istinu su kroz vijekove nosila prva dva retka baš te Smaragdne ploče. “Istinito je, sigurno i točno: ono je dolje kao ono gore, a ono je gore kao ono dolje, da skupa tvore čudo Jednog.” Hipotetički daoistički izvor i mnoge kasnije inačice taj odnos doživljavaju i kao više od puke preslike: donje je iz gornjeg, gornje je iz donjeg, jedinstveno su divno čudo - Dao. Veliki svemir sav je u malom, a mali sav u velikom: u pahulji snijega, u neuronima voluharice, u Kumovoj slami, u kozmičkoj ili božjoj iskri duha koji piše i onog koji čita.  
   
Ne znamo je li što pisao i što čitao kovač Antonio Puzar iz Via Veruda 30 u Puli, a ne znamo ni koje je sve bogove spominjao kad su ga 1889. godine unovačili u austrijsku carsku konjicu. Rođen je u Pazinu, u obitelji koju javne vlasti upisuju kao “aloglotsku” i koja je tamo došla tek kojih dvjestopedeset godina ranije iz čakavske bosanske Krajine kad su u nju navalili Turci. Dotičnom Antoniju ipak, za razliku od mnogih njegovih rođaka, kraj imena u vojnom arhivu u Trstu ne piše da je inojezičan. Piše da je italofon, da mu je jezik talijanski. Tu su bilješku o jeziku upisivali naoko usput, ispod banka, uvijek u rubriku namijenjenu bračnom stanju. Između rubrika “Oženjen uz dozvolu _____” i “Postao udovac _____” upisani su u prazni prostor i u samo par slova i jezik i porijeklo i stanje pismenosti. Između slavenstva Antonijeva djetinjstva i romanstva njegove zrelosti protegao se tako jedan čitav kvazisvemir velike i male politike, migracija, nada i težnji. Četrdeset i dva kilometra zračne linije u sebi su sažela mnoge istarske drame i duga stoljeća. 

Antonio je fabbro. Carska konjica treba kovača. Sve i jest i nije slučajno. Između Antonijeve kovačije i carskog kopita čitav se svijet moći i vojnih interesa jednog velikog Carstva sažeo u duljinu malog čavla u potkovi. Varka je to društvenog poretka. Da pomislimo da smo jedno s Carom i Carstvom, da su čekići i srpovi iskovani iz iste kovine kao i carsko žezlo. Otrovna alkemija poretka uzima zlato i vraća ga kao puščano olovo, mudrost filozofa zavodi i prevodi u tupost zadojenosti.   
Ne znamo jesu li Antoniju Puzaru potkove donijele sreću, ali kasnije je, tako piše, radio u odjelu za vlakove. Okivao željezne konje na tračnicama u ovom svijetu sjevernojadranskih i podalpskih mješavina. Ne znamo je li sanjao da se tim vlakovima nekamo uputi. Ostao je u svijetu koji nastanjujemo i kad nema otmjenog Claudia Magrisa da nam ga opiše, da nas povede svojom gospodskom rukom kroz te naše mikrokozme o kojima nema što ne znamo, o kojima sve uvijek znamo i ništa ne znamo, o kojima svi sve (ne) znaju, nasukani na ovaj ili onaj otočić, sa zamagljenim pogledom prema planini Učki. Onoj istoj koju s ljubavlju i zanosom opisuje glagoljaški prevoditelj češkog i europskog Lucidara. Znamo već o čemu se radi: “Vaspet jest jedna last, jaže zove se Istrija. I v toj zemlji jest jedna gora, jaže zovet se latinski Olinfos, ježe jest Učka. I te gori visokost ide daže pod oblaki.” U svijetu ima Istra, a u njoj Učka i baš ta doslovce spaja ono gore s onim dolje.  Često se to citira i spominje. Glagoljaš doduše dodaje: “I poli te gori počenjet se jedna vlast jaže imenujet se Italija”, no to se, eto, nešto rjeđe citira. 

Jest, sva prešućivanja i sva oglašavanja, svi istarski razvodi i kraški rasjedi, svi su nekome opasni i svi mame i njeguju zabrinute poglede. Kao kod Magrisa ti su pogledi u jednu ruku i osobni i s visine, izravni i zaobilazni; ti su pogledi prema ovom našem malom velikom svijetu opsesivni, jer počivaju na strahu od našeg plesnog dvokoraka, na nezgodnoj mapi malih i velikih pokreta i pomičnih granica, na izazovu tromim nabildanim pričama koje za sebe misle da su Jedne i Jedine i u milosti Jednog. Na divno praznim rubrikama u koje netko želi upisati što smo i tko smo. Svako je naše šareno selo uvijek i neka stara kolonija, trag nečijeg velikog plana, kockica na šahovskoj ploči ili ploči Monopolija, uvijek u opasnosti da opet završi na nacionalistovu ražnju ili u mraku liberalove škrinje za srebro.
Kada se pred tri desetljeća, u jeku najzaglušnije dreke lažnih bogova i kraljeva kroz magle oko Učke, u samom srcu Grada, na forumu i u predvorju vlasti, stvorio Sajam knjige, u srcu srca srca srca Europe, to je čudesno protestno prizivanje velikog kozmosa u malom kozmosu, moglo nastati samo iz uma nekog zaigranog i zaljubljenog. Da nije bilo Obradovićevih veselih subverzija i mudrih djetinjarija ti se svemiri po tko zna koji put ne bi bili “mistično” pronašli i jedan u drugom ogledali. Bila bi ih prekrila magla izmišljenih jedinstava koja preziru igru, a eros zamjenjuju okaminama pijeteta. Pa i kaže se kod Capotea i drugdje da Muze šute kad topovi riču, pa su trebale valjda zašutjeti i tada i još mnogo puta proteklih čudnih desetljeća. A nisu. Jer postoji netko tko će umočiti prst u morsku pjenu i sanjati i osjećati s kim sve tako razgovara. Tko će okrenuti uho svijetu preko brda i tko će se usuditi. Postoje dakako svjetovi, pa i oni u glavama umišljenih kraljeva, koji bi silno htjeli potkovati i okovati, ucijeniti Sanjanje, ili se njime okititi kao svojom zlatnom potkovicom. Dok se kopiranti trude replicirati san u epruveti, on živi na rubu kaosa i reda, tamo gdje se nabolje stvara. 

U suvremenom svijetu fraktalne geometrije i kompleksnih sistema malo može pokrenuti veliko, iz nekih će se skoro nevidljivih početnih uvjeta ocrtati čudesne mandale smisla. Iz početnih uvjeta igre i dišpeta, mudre djetinjarije i otpornosti duha. Suvremeni mistici znanosti, razmišljajući o tom rubu, govorit će poput starih alkemičara o izrastanju novog iz prividnog kaosa, o osjetu okoline i dodiru s drugim, o tome da je nesavršenost dobra, o tome da su šarenilo i raznolikost snaga a ne slabost, o tome da je ravnoteža smrt, a kaos propast i da je samo život i hod po rubu ono što se vidi, što znači, što raste i što se voli.
  
Ove će godine po trideseti put ljubitelji i poznavatelji pisane i slikane riječi, znatiželjnici, pa i slučajni namjernici, svi zajedno ući u palaču knjige staklenog stropa, u svijet na rubu kaosa, u pulski pogon za mudre djetinjarije i pametne igre, među sjene prošlosti i u boje svih budućnosti. Sjesti za stol, na klupu, onjušiti tintu na papiru - zrcalo u kojem se sve i sva može i mora ogledati. Vita! Vita! Svatko nek se ogleda bez straha, nek se počešlja i ponovno se raskuštra u mikrokozmu knjige, u srcu mikrokozma Istre, u srcu ljudskog govora i hoda, tamo gdje se hrabro seže uvis, gdje se veliko i malo susreću u svom jednom, tu gdje stoluju kovači boljih priča, putnici vlakova i raketa što jure u daljine, timaritelji umornih Pegaza. Tu gdje se veselo i hrabro plazimo i blejimo strogim sucima i tamnim oblacima, velevažnim svjetskim olujama besmisla i straha.