Magdalena Vodopija: Sajam je svoju slobodu stvorio, a ne kupio

Priredila: Bojana Ćustić Juraga

31, 30, 29, 28… 1, a može i 1, 2, 3… 30, 31…: Radim na Sajmu od onog prvog do ovog 31. i svi su oni, osim možda dva, za mene  neodvojivi i čine jedan veliki, neprekinuti Sajam u kojem se isprepliću dani „ponosa i slave“ i dani očaja i bijede,   djetinjeg zanosa i potpunog potonuća i nemoći, dani prepuni kreativnosti za koju ne znaš odakle dolazi i odmah zatim oni u kojima ne možeš pomaknuti pepeljaru, a kamo li nešto smisliti. Kad pomislim na taj moj veliki Sajam izgrađen od tolikih sajmova, izranjaju mi lica velikih autora, ali i lica mojih suradnika, prodavača, publike i izdavača i sigurna sam - oni se nisu susreli na određenom Sajmu, ali se susreću u tom mom koji nema određenu godinu, nego svih 31. Kad se prisjećam, čujem nebrojeno jezika, onaj babilonski zvuk u kojem se isprepliću jezici naših autora pomiješani sa smijehom publike i povišenim tonovima umornih organizatora. Prikazuju mi se, kao na filmskom platnu, događaji koji su toliko nevjerojatni da mi se ponekad čini kako sam ih izmislila. Uhvatila sam samu sebe kako spajam neke događaje jer zajedno imaju dobru dramaturgiju, a dogodili su se u razmaku od deset godina. Sajam je meni sav u dugim bergmanovskim kadrovima bez riječi, a istodobno u onom sorrentinovskom, kaotičnom  slavljenju života u filmu „La grande bellezza“.  

2020. i 2021. – godine otpora ili agonije: I jedno i drugo, s tim da je agonija bila prevladavajuća. Iako potiskujem to vrijeme, ono ponekad izroni kao najgori horor. Dezorijentiranost, nemoć, blokada, besmisao - sve sam to prošla, kao i drugi, nekad slabijim intenzitetom, nekad jačim. Otpor se sastojao u tome da se ne prepustimo preporukama „napravite nešto virtualno“. To nedefinirano „nešto“ i još „virtualno“ zvučalo nam je apsurdno i odlučili smo napraviti stvarni, živi Sajam i festival knjige uz sve epidemiološke mjere. Prvi pokušaj bio je u prosincu 2020. godine i on je propao. Šest dana prije otvorenja, kad je već sve bilo spremno, dobili smo zabranu održavanja. Ne znam kako smo to preboljeli, ali sljedeće 2021. napravili smo dva Sajma, jedan ljetni i jedan zimski. Iako je sve to skupa realno bilo iznad naših mogućnosti, uspjeli smo izdržati. Otpor je rezultirao onim što nam je najvažnije –  nismo razočarali našu publiku. 

Novac je programska sloboda: Ne bih imala ništa protiv da sam započela raditi Sajam kao Peter Florence, osnivač glasovitog festivala Hay On Way, novcem od velikog dobitka na pokeru, uz malu pomoć suosnivača: njegovih roditelja koji pripadaju britanskom old money-društvu. U minijaturnom velškom mjestu  stvorio je jedan od najvećih i najmaštovitijih centara knjige na svijetu. Nikad programska sloboda ne ovisi samo o novu. Tako je i u Hay On Wayu jer je Florence uz neupitni financijski background imao i veliki zanos i veliko znanje o knjizi, puno mašte i predanosti, znao je okupiti sjajnu ekipu i s njom stvarati posve originalne programske formate. Znao je, na kraju krajeva, stvoriti Hay-festivale po cijelom svijetu, od Perua, preko Italije do Španjolske. Tu slobodu koju si je Florence uzeo u stvaranju programa ni puno veći novac ne bi mogao stvoriti. Mi smo svoj prostor programske slobode osvojili unatoč nedostatku novca ili, čak je i to moguće, upravo zbog nedostatka novca. Možda Sajam takav kakav jest ne bi ni postojao da su bili lagodniji budžeti. Nikad nećemo znati bi li i tada bilo takvih ludih iskoraka, akrobatskih poteza bez zaštitne mreže, kopernikanskih obrata ideja i ostalih ludorija koje su kasnije u svijetu prepoznate kao „pulski model“. U ovom vremenu u kojem jedna za drugom padaju slobode kreativnog izražavanja, a gomilaju se „pravila ponašanja“, bit će teško zadržati prostor programske slobode i s novcem i bez njega.

Nemiri, osobni, tuđi, svjetski…: Rođena sam s nemirom u sebi i on nikad nije nestao. Mene samo nemir tjera da radim to što radim. Što se Sajma tiče, on je skup kreativnih nemira onih koji ga stvaraju. O nemirima autora koji nam dolaze na Sajam mogla bih u jednoj podebljoj knjizi. Što se tiče svijeta u kojem živimo, pa jasno je da živimo u izrazito nemirnim vremenima i da taj, jedan sveopći nemir itekako utječe na nas. 

Majka sušičavih pisaca ili domaćica hrvatske književnosti: S ovim „majka“, a počeli su sad već i „baka“, ne mogu se identificirati: majka sam samo svojoj kćeri. S ovim „domaćica“ još manje, a zašto, to dobro znaju moji bliski prijatelji. Ne mogu poreći da je domaćinstvo i gostoljubivost Sajma jedan od razloga našeg uspjeha, dobar festival ne postoji bez toga, bez atmosfere fieste, fešte koju znamo stvoriti. Istina je, autori i njihova predstavljanja centar su našeg svijeta iako su neki sušičavi, neki gromade, neki tihi i diskretni, neki burni, neki s ludim smislom za humor, neki melankolični, neki „pravi jedinci“, neki stvarno svjetski ljudi… Tijekom godina sam ih sve, ali baš sve zavoljela takve kakvi jesu i mislim da to oni i osjećaju. 

Sajam su žene: U velikoj mjeri mi smo ženska ekipa, no ima među nama i dosta muških kolega. Suradnice i suradnike ne biram nikad prema rodnoj pripadnosti, a najmanje prema ponižavajućoj mi „ženskoj kvoti“. Isto je i s autorima i autoricama na Sajmu, njih pak biramo samo po onome što su napisali. Kad imam  priliku i pravo birati, a na Sajmu imam, biram ljude koji znaju, umiju i žele još učiti. Kojeg su spola, podrijetla, vjerskih uvjerenja, seksualnih orijentacija… uopće me ne zanima. Uvijek sam željela raditi s kreativnim, dobrim, otvorenim i toplim ljudima, bez fige u džepu. I u tome sam uspjela. To što smo u većini žene, nije mi bio prioritet i govori samo o tome da su od svih koji su se prijavljivali za rad na Sajmu moje kolegice bile daleko najtalentiranije i najsposobnije.

Sveta publika: Ako su nam autori centar svijeta, svetost u tom svijetu pripada našoj publici. Oduvijek sam radila samo za publiku. Volim, naravno, čuti stručno mišljenje svojih kolega o Sajmu, njihove prijedloge, kritike i pohvale. Učila sam i učim od svojih sad već redom mlađih kolega. Ipak, najvažnija mi je ta naša neopisivo vjerna, ali kritična i profinjena publika. Pred publikom uvijek imam tremu, uvijek pomalo drhturim kako će prihvatiti program koji smo im priredili, a kad digne prst prema gore, to je moja nagrada, moj Oscar.

Albert Goldstein: Veliki intelektualac staroga kova kakvih više gotovo nema, veliki urednik i moj nikad prežaljeni mentor. I meni i tadašnjoj ekipi Sajma Berti je došao u jednom prijelomnom trenutku, potaknuo nas da radimo na svoj način festival knjige, hrabrio nas da ustrajemo u onome u čemu smo bili dobri – u rušenju tabua i stvaranju novih načina predstavljanja knjige.  Upućivao nas je u tajne zanata i štitio svojim autoritetom. Cinik i veliki emotivac, znalac i znatiželjni dječak, otvoren, širokih pogleda, nonkonformist onog šezdesetosmaškog štiha, a opet starinskih manira. Učio me tajnama izdavaštva, tajnama stvaranja knjiga, ali i usmjeravao u strateški način razmišljanja. Poticao  je moju nesputanost i intuiciju: „To su tvoje velike prednosti“, govorio mi je, „koristi ih, ali na miran način bez te tvoje vatre“. Meni je Albert Goldstein bio i ostao jedinica mjere za gospoštinu i mudrost, učitelj koji mi se nije ponovio. 

Prvi sajamski dan: Prvog smo dana svi u nekoj povišenoj osjećajnosti, a istodobno nevjerojatno koncentrirani. Pomalo lebdimo. Na riječi „Sajam je otvoren“ uvijek doživljavam i olakšanje i određenu katarzu jer to je trenutak kad se počinje događati sve ono što smo radili godinu dana. Meni je uvijek prvi dan snovit i negdje predvečer se tek počinjem buditi i spuštati na zemlju. Nikakvo iskustvo tu ne pomaže jer uz moje uzbuđenje ide i uzbuđenje ekipe, publike i autora, koji me dodatno zahvaćaju. Zbog tog prvog dana Sajma mogu precizno reći da jedan dan u godini, a to je taj, ne hodam po zemlji.
Posljednja sajamska nedjelja: Realno je teška jer smo svi iscrpljeni. I sjetna je ta nedjelja jer neminovno Sajam odlazi. Nekih godina ne možemo se više ni gledati i bauljamo Sajmom sami za sebe, ali uglavnom je sasvim suprotno: nikako se ne možemo odvojiti. Mi te nedjelje nismo baš na zemlji, ili malo lebdimo iznad nje ili u nju  tonemo, kako tko, kao umorni, ali zadovoljni ratnici. 

Pula zauvijek ili addio Pola: Francijeva „Addio Pola“, saundtrack je mojih razočaranja gradom, kao što su proročanske teze njegove Lige za borbu protiv turizma koje su osamdesetih izgledale kao dobra, nadrealna fora, a danas su naša stvarnost. Često se rastužim kad vidim kako gubimo duh grada, autentičnost, sjajne ljude i prepuštamo našu, očaravajuću Pulu, banalnim, neosmišljenim promjenama. Ali opet, uvijek se vratim onom „Pula zauvijek“ jer ta moja Pula ima neku čudnu izdržljivost, sindrom nenadanog Feniksa. Nije to jednom pokazala.