La vita è bella: Optimizam oksimorona iz Coyoacána

Piše: Andrea Matošević

Moralo je biti vlažno, jako vlažno tog dana u kvartu Coyoacán. I ljepljivo. Na stvarima i u zraku osjećala se vlaga, memla zbog koje disanje postaje više svjestan rad, a manje refleks. Kiša je netom oprala i ulicu Avenida Viena, ali nije donijela željeno olakšanje. Ljeta su u Ciudad de Méxicu topla i kišna – la humedad es terrible e insoportable. U radnoj sobi kuće smještene na broju devetnaest, kuće s velikim i ozelenjenim dvorištem koja u tom trenutku više djeluje kao zatvor unutrašnje emigracije nego kao privatni prostor slobode, u prljavo bijeloj – do ispod prsa otkopčanoj lanenoj košulji kratkih rukava – za radni stol sjeda nepočešljana figura. U 17 sati i 19 minuta u ruke uzima crne dioptrijske naočale. Prvo čisti lijevu leću nakon čega, redoslijedom koji je pratio svakog radnog dana, poseže za onom desnom, prljavijom. Ispred njega su, na tom istom drvenom radnom stolu tri teksta od kojih će dva morati dovršiti urednici svjesni važnosti njihova objavljivanja: Staljin – ocjena čovjeka i njegovog utjecaja, Radovi za Četvrtu internacionalu i Testament. Kartonski su zaštitni ovitci tekstova vlagom natopljeni po rubovima, no to je u tom trenutku manje važno jer ih autor ionako neće stići dovršiti, baš kao što neće stići, nakon lijeve, obrisati i očistiti desnu, prljaviju, leću svojih dioptrijskih naočala. Njegova ruka i namjera ostat će, barem još za jedan dugi trenutak, visjeti u zraku tog sparnog 20. kolovoza 1940. 

U kratkom tekstu koji je pak stigao dovršiti Lev Davidovič Bronštejn poznatiji kao Trocki, sovjetski revolucionar, političar i teoretičar, tekstu zaokruženom šest mjeseci prije tog dramatičnog kolovoza čiji naslov – Testament – istovremeno znači svjedočanstvo, pozdravnu riječ i mirenje s vlastitim nestajanjem, na tom će tragu podcrtati: „Moj povišeni (i još uvijek rastući) krvni tlak vara moje bližnje u vezi mog stvarnog stanja. Aktivan sam i sposoban za rad, ali ishod je izvjestan“. Etimološku bliskost, štoviše srodnost, imenica testament i testis u ovoj situaciji možda i ne bi trebalo tretirati kao puku koincidenciju, točnije bi ih bilo vidjeti kao življenu kontradikciju što se ocrtava u neraskidivosti užitka i patnje, veselja i muke, nastajanja i nestajanja o kojoj nam je psihoanaliza u posljednjih stotinjak godina imala toliko toga za reći. Ipak, visoki i rastući krvni tlak Trockoga, kardiovaskularna boljka, u tom je trenutku još uvijek dokaz života. Shodno nezavidnim okolnostima u kojima se nalaze Staljinovi neprijatelji vjerojatno i simptom dobrog, ali uznemirenog i zabrinutog života. Visoki tlak svjedočanstvo je postojanja izvjesnosti vlastitoga skorog nestajanja. Usmrtit će ga udarcem u potiljak planinarskim cepinom, poznato je, Ramón Mercader, čovjek čije prezime na španjolskom jeziku označava trgovce i trgovanje. Iako je torbarenje između nalogodavca i nalogoprimca u kojemu je ulog bila njegova glava, znamo, spremno očekivao, u Testamentu se Trockog ipak ističe tvrdnja, gotovo kontradiktoran motto osuđenika na smrt: Жизнь прекрасна. Prijevod, dakako, poznajemo i posljedice priznajemo, njegova je suvremena, donekle nježnija i Oskarom nagrađena medijska verzija globalni fenomen: Life is Beatutiful. La vida es hermosa. La Vie est Belle.

U otprilike istom periodu odigravanja drame u kvartu Coyoacán glavnoga grada Meksika, Roberto Benigni smješta radnju svojeg filma La vita è bella. Ponovo, kao i u Testamentu, moramo misliti o tonu njezina izgovaranja. Konstatacija je sveobuhvatna, obvezujuća, snažna i reska, ali lišena svakog suvišnog entuzijazma. Čita se, vjerojatno i živi, bez naleta adrenalina i zaraznog optimizma kakav bi, primjerice, podrazumijevala poletna verzija s uskličnikom. Pristajemo na tu suhu verziju, sviđa nam se. Prije ju shvaćamo kao egzistencijalističku ironiju ili cinizam bačene u svijet, nego kao efekt kakvog bestselera za samopomoć u dvanaest koraka. Pa odakle onda osmijesi, humor i šale u La vita è bella? Odakle igra i zaigranost usred pakla gdje je „smrt“ za one sretnije, kako je to sročio jedan preživjeli opisujući kobnu dijagnozu oteklih stopala (dicke Füsse), „počinjala od cipela“? Iako gledatelje Roberto Benigni, režiser i glumac, humorom i smijehom, baš kao i svojeg filmskog sina Giosuea Oreficea, pokušava od strahota lagera zaštiti zaigranošću i glumljenim optimizmom, neke od odgovora na ova pitanja ipak nudi njegov nešto stariji sunarodnjak u djelu Se questo è un uomo.

Preživjeli Primo Levi u svojim sjećanjima navodi temeljni uvjet mogućnosti opstanka na mjestu koje je shvaćao „ogromnom mašinom gdje se ljudi pretvaraju u životinje“ i odmah dodao – „baš zato ne smijemo postati životinje“. Svakodnevna praksa umivanja u prljavoj vodi bez sapuna, uspravnog hodanja ili čišćenja cipela, u uvjetima života u Auschwitzu u potpunosti „beskorisne“ radnje postaju one koje očovječuju robove i kosture. I da – trista gioia i sorriso triste – tužan osmijeh i sreća na koje se referira bili su odraz sposobnosti „negiranja vlastitog konsenzusa“ s mjestom na koje su bili osuđeni. Možda baš na tom potenciranom mjestu oksimorona, forsiranog i hinjenog smijeha ili sreće, treba vidjeti i lik Guida Oreficea, Giouseovog oca, koji se opetovano smije ili igra sa sinom upravo zato što ne može i ne smije. Guido Orefice i Primo Levi govore nam upravo to: želiš li preživjeti i sačuvati život čak i u mjestu gdje ti je već oduzet, u mjestu na kojem si već ionako mrtav, ne smiješ pristati na vlastiti nestanak. Ako je smrt i počinjala od cipela, život se možda čuvao na rubovima usana. Nije li Primo Levi na suprotnom tragu s toliko umješnosti u svojim djelima predstavio sasvim novu ontološku figuru dvadesetog stoljeća, slomljenu figuru pristajanja čija pojava od ljudskog roda zahtijeva nova objašnjenja horizonta postojanja, nove i uznemirujuće definicije života i smrti? Müselmanner, utopljenici, anonimna masa i kategorija ne-ljudi odveć ispražnjenih od života da bi odista mogli patiti. Oklijeva se nazvati ih živima, oklijeva se njihovu smrt nazvati smrću. La vita, anche lei bastarda, era pure quella.  

Postoji suvremena koincidencija između pustinje i koncentracijskog logora. Oboje se pretjerano šire. I dok se o lagerima mora promišljati kao o pustinjama egzistencije, i o pustinjama se može promišljati u terminima biopolitičkih lagera. Upravo na taj način, kao oružje i otrov, djeluje pustinja Sonora na granici SAD-a i Meksika. Poklonjeni prirodni „stroj za ubijanje“ odvraća od namjere ili prisiljava migrante iz Latinske Amerike na opstanak u nemogućim uvjetima jednog od najtoplijih mjesta na Zemlji. A Sonora, kao i Planet, postaje sve toplija globalnim zagrijavanjem. I sve izazovnija za preživljavanje. Posljedice takve politizacije prirode jesu široko rasprostranjeni smrt i patnja. I neki novi globalni Ramóni Mercaderi, torbari, koji će od Sjedinjenih Američkih Država do Mediterana, od Grenlanda do Irana, od Palestine do Ukrajine koristiti sasvim nova, suptilnija i ubojitija oružja. Novi globalni poredak samo je drugo ime tog oštrog i smrtonosnog predmeta. Oblici mučnine, tjeskobe, napada panike, straha ili sagorijevanja imunološki su odgovori na svjedočanstvo i iskustvo svijeta koje danas nosi biljeg testamenta. Ali, taj je odgovor i negiranje konsenzusa, nepristajanje na njegovo prihvaćanje i parafiranje. Život nije samo lijep. Trocki je to znao, zato je na kraj Testamenta i dodao rečenicu: „Neka ga budući naraštaji očiste od svakog zla, ugnjetavanja i nasilja i uživaju u njemu punim plućima“.

I bit će vlažno, jako vlažno toga dana podno Monte Zara. Ali, na stvarima i u zraku neće se osjećati vlaga i moći će se disati. Kasne jeseni u Puli blage su prema dišnim putovima. U dvorištu impozantne zgrade na adresi Leharova 1 stajat ćemo ipak u kaputima i zamotani u šalove. Skinut ćemo naše crne dioptrijske naočale što nam opetovano klize s nosa. Njima jako dobro vidimo svijet bačen na nas. Osjećamo hipertenziju i srčanu aritmiju. Osjećamo više od nemira, naslućujemo da bi to mogla biti trista gioia. Prvo čistimo lijevu leću nakon čega, redoslijedom koji pratimo svakog radnog dana, posežemo za onom desnom, kudikamo prljavijom. Snažnim udarcima srca ispresijecani topli dah zamagljuje dioptrijsko staklo. Naša ruka i namjera ostat će, barem još za jedan trenutak, visjeti u zraku 27. studenog 2026. 

Taj trenutak nazvat ćemo uvijek otvorenom mogućnošću ljepote života.