La vita è bella: Tehnike zapisivanja života 

Piše: Emir Imamović Pirke

„Prokin gaj, zapuštena, gusta i prilično velika šuma, na sat hoda udaljen od podnožja planine, bio je oduvijek, čak i za starije ljude, pomalo strašno i tajanstveno mjesto. Babe su šaputale da je uklet i da nikako nije dobro noću kraj njega prolaziti. Začas te, kažu, može ščepati ledena ruka nepoznata čudovišta i povući za sobom pod zašaptane svodove bukovih krošanja. A što će dalje biti – br! – strašno je i pomisliti.“

Može li život biti lijep u šumi u kojoj nema vode i hrane, a ima neistraženih područja i straha od predanja da baš tu živi neko grozno stvorenje? Može li, točnije, život u šumi u kojoj nema vode i hrane, a ima neistraženih područja i straha od predanja da baš tu živi neko grozno stvorenje, biti lijep ako se, uz sve druge muke, u tu šumu odlazi tajno, iz nje vraća u nadi da tajna nije otkrivena i skriva od onih – a takvih uvijek i svugdje ima – što ih puta nanese gdje ne treba i jezik im se razveže u svim pogrešnim trenutcima ovog svijeta? 

Pa, ako je vjerovati piscu naših uzbudljivih djetinjstava, Branku Ćopiću, može itekako. Toliko da se logor „Tepsija“ i cijeli taj Prokin gaj iz romana „Orlovi rano lete“ doživljavaju ugodnijim od svake dječje sobe, svakog kreveta u kojem se čita ležeći i svakog dana provedenog u toplom i na suhom. Šume, čisto da se kaže zbog mlađih generacija, nemaju krovove i nisu klimatizirane. 

„More ne pripada tiranima. Na njegovoj površini oni još uvijek mogu provoditi svoja nepravedna prava, boriti se i proždirati jedni druge... Ali trideset stopa ispod površine njihova moć prestaje, njihov utjecaj nestaje, njihova snaga iščezava! Ah, gospodine, živite u srcu mora! Tu jedino leži neovisnost! Tu ne priznajem nijednog gospodara! Tu sam potpuno slobodan!"

Može li život biti lijep u morskim dubinama i u podmornici u kojoj ničega ne nedostaje, osim mogućnosti da ju se napusti kada se čovjek zaželi čistog zraka, čvrstog tla i pogleda na nešto što ne pliva i po čemu se može kretati kao po dnevnoj sobi? Može li, zbilja, život biti lijep malo iznad neistraženog morskog dna, tamo gdje se, kao i na kopnu, dešavaju i bolesti i smrti i oluje…? 

Pa, ako je vjerovati piscu naših uzbudljivih djetinjstava, Julesu Vernu, može itekako. Toliko da se izolacija od svijeta, samoća kojoj se ponekad nemoguće oduprijeti, tragedije i ledenjaci sa kojima se podmornica mora izboriti, doživljavaju ugodnijim na putovanju dugom „20.000 milja pod morem“ nego u udobnosti svake dječje sobe, svakog kreveta u kojem se čita ležeći i svakog dana provedenog u toplom i na suhom. Dolje, ispod mora, čisto da se kaže zbog mlađih generacija, tajnovito je, zbilja nepoznato područje, jer je naša civilizacija više istražila svemirska nego podmorska prostranstva! 

„Ponekad ćeš se ozlijediti, a ponekad ćeš se razboljeti; ali svaki put ćeš ponovno ozdraviti.“

Može li život biti lijep dječaku čiji je otac alkoholičar, a udomiteljice fanatično religiozne i sklone slobodnim interpretacijama vjere? Može li, točnije, život biti lijep dječaku kojeg otac tuče, drži zaključanog, brani mu odlaske u školu, pa mu, tom dječaku koji se zove Huckleberry Finn, ne ostaje ništa drugo nego da pobjegne na nenaseljeni otok, a onda, zajedno sa odbjeglim robom, plovi Mississippijem – rijekom pet puta dužom od onih dijelova Save i Dunava, i to zajedno, što teku kroz Hrvatsku?

Pa, ako je vjerovati piscu naših uzbudljivih djetinjstava, Marku Twainu, može itekako. Toliko da se klimave barke, pusti otoci i velika voda iz „Pustolovine Huckleberryja Finna“ doživljavaju ugodnijim od svake dječje sobe, svakog kreveta u kojem se čita ležeći i svakog dana provedenog u toplom i na suhom. Rijeke, čisto da se kaže zbog mlađih generacija, teku kako im se hoće, brze su koliko im se hoće i duboke su koliko je priroda uredila.

„Čovjek misli da je gigant, a zapravo je govno.“

Ima li smisla i može li ako nema, biti ljepote u životu u kojem je, kako kaže Meša Selimović u romanu „Derviš i smrt“, svaki čovjek uvijek na gubitku, a za taj život sa svime što ga čini nema bolje metafore od one Abdulaha Sidrana kojom je i nazvao autobiografiju: „Otkup sirove kože“? 

Ako je, a jeste, cijela povijest ljudskog roda povijest klasne borbe, kako je to već govorio Karl Marx, cijela povijest književnosti je, čime se Marx nije bavio, jer se time bave pisci i spisateljice, povijest ljudskih života. 

„Imamo prapovijesne osjećaje i um, srednjovjekovne institucije i božansku tehnologiju“, riječi su kojima je američki biolog, Edward Osborne Wilson, opisao nas i naše vrijeme. Umro je samo godinu dana prije nego je Rusija napala Ukrajinu, a božanska tehnologija izvela demonstraciju učinkovitog ubijanja na opću radost ubojica prapovijesnih osjećaja i uma. 

Ratu koji još nema ime – Treći svjetski, Drugi veliki… - i službeni datum početka, ništa od toga ne smeta da traje i da se širi kao što se jednom širio onaj o kojem je u „Doživljajima dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata“ pisao Jaroslav Hašek, a u naš ga jezik sadašnji dovela počasna gošća ovogodišnjeg Pulskog festivala knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, Nada Gašić.

„Veliko doba traži velike ljude. Postoje neznani junaci, skromni, bez slave i povijesti Napoleona. Raščlamba njihova karaktera zasjenila bi i slavu Aleksandra Makedonskog. Danas, na praškim ulicama možete sresti pohabana čovjeka koji ni sam ne zna što zapravo znači u povijesti novog, velikog doba. Ide skromno svojim putom, ne gnjavi nikoga, ali ni njega ne gnjave novinari moleći ga za intervju. Ako bi ste ga upitali kako se zove, odgovorio bi vam jednostavno i skromno: 'Ja sam Švejk…' A taj tihi, skromni, pohabani čovjek, odista je onaj stari, dobri vojnik Švejk, hrabar, odvažan, koji je nekada za Austrije bio na ustima svih građana Češkog kraljevstva, a njegova slava neće potamnjeti ni u Republici. Jako mi je drag taj dobri vojnik Švejk i opisujući njegove doživljaje za svjetskog rata, uvjeren sam da će vaše simpatije biti na strani skromnog, neznanog junaka. On nije zapalio hram Božice u Efesu, kako bi to učinio onaj glupan Herostrat da bi ušao u novine i školske čitanke. I to je dovoljno“, napisao je Hašek u uvodu romana o čovjeku koji nikada nije odbio obrok, pozivajući se na mudrost poručnika Holuba: „Svaki vojnik mora biti toliko inteligentan da bez gunđanja poždere sve što dobije, i mora u sebi imati toliko discipline da ne razmišlja nad kvalitetom onoga što treba požderati. Zamislite vojnici kad bi izbio rat. Onoj zemlji u kojoj će vas nakon bitke pokopati sasvim je svejedno kakvim ste se kruhom prije svoje smrti našopali. Majčica zemlja provarit će vas i požderati skupa s cokulama.“ 

Taj dobri vojnik Švejk nije samo citirao. Imao je i on misli za citiranje. „Čovjek misli da je gigant, a zapravo je govno“, kazao je jedan, a jednom će, nekada, poslije ovog rata bez imena, reći drugi skromni junak što čeka svog pisca ili spisateljicu da pokažu kako, eto, i otkup sirove kože zna biti lijep usprkos svemu. 

Samo ga, taj otkup, treba znati opisati kako spada i kako knjiga, svaka za sebe, traži.