Nemiri: Kamenčić u Chat GPT-ju 

Piše: Emir Imamović Pirke

Nemir se u životu često doživljava kao nelagoda ili nesigurnost, ali za umjetnika on ima posebnu ulogu. Stvaralački nemir nije prepreka, nego pokretač. To je unutarnji osjećaj koji govori da ono što umjetnik vidi ili osjeća mora dobiti oblik – kroz sliku, riječ, zvuk ili pokret.

Bez nemira ne bi bilo napretka ni originalnosti. Umjetnik rijetko stvara iz mira; on stvara iz pitanja, sumnje i potrebe da izrazi ono što ne može ostati u njemu. Van Gogh je slikao iz duboke unutarnje napetosti, Kafka je svoje tjeskobe pretvorio u književnost, a suvremeni umjetnici poput Marine Abramović koriste nemir kao temelj ideje i performansa.

Stvaralački nemir nije uvijek dramatičan. Ponekad se skriva u tišini radionice, u brisanju rečenica ili stalnom propitivanju: „Može li bolje?“ Umjetnik često osjeća da djelo nije dovršeno i ta ga nesigurnost tjera na novi pokušaj, novi izraz, novu formu.

U svijetu koji teži površnom miru, umjetnikov nemir postaje čin otpora i znak slobode. Umjetnost nastaje upravo na granici između unutarnje napetosti i potrebe za oblikovanjem.

Zato stvaralački nemir nije slabost, nego snaga. On je tiha sila koja potiče promjenu, istraživanje i istinu. Bez njega, umjetnost bi bila ponavljanje – s njim, ostaje živa i neizostavna.

Prethodnih 196 riječi napisao je, po narudžbi i bez honorara, Chat GPT. Imao je – imala, imalo, kako god – i dužu verziju, ali njoj ovdje nema mjesta zbog, kako uobičava reći srpski pisac Svetislav Basara, „karakterologije“: 3796 znakova trebalo je stroju da bi objasnio kako „stvaralački nemir nije uvijek dramatičan“. Basara bi rekao: nije qwz. Riječ qwz nije, naravno, posljedica „nasumičnog unosa slova“ iako upravo Chat GPT tvrdi suprotno. 

U uvodnom poglavlju knjige „Pisani svijet: kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju“ harvardski profesor Martin Puchner, opisujući komunikaciju posade Apolla 8 s kontrolom leta, kaže: „Kako je Zemlja postajala sve manja, a Mjesec sve veći, astronautima nije bilo lako zabilježiti sve kamerom. U kontroli leta shvatili su da se astronauti moraju osloniti na jednostavniju tehnologiju: govor. 'Voljeli bismo, ako može, da nam što podrobnije pjesnički opišete što vidite.' Astronautska obuka nije ih pripremila za pjesničke zadatke i nisu posjedovali nikakve vještine za to. Prošli su NASA-in nemilosrdni postupak selekcije jer su bili najbolji borbeni piloti i znali su ponešto o astronautici“. 

Frank Frederick Borman, diplomant Američke vojne akademije West Point, je – „Kao da je došao iz pariške Latinske četvrti, gdje je čitao Jean-Paula Sartrea“ - rekao: „To je nepregledno, samotno, jalovo bivanje ili prostranstvo ničega“.   

Njemački pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Günter Grass (1927. – 2015.) nekoliko mjeseci prije smrti, u intervjuu listu Neue Westfälische, kazao je kako misli da je Treći svjetski rat počeo, ali „na jedan potpuno drugačiji način nego što to znamo iz Prvog i Drugog svjetskog rata“.

Projektanti atomskih skloništa su, zajedno s izvođačima radova, džabe krečili. Neće, pokazalo je prvih 10 godina Trećeg svjetskog rata, na kraju ostati „prostranstvo ničega“, što ne znači kako se predano ne radi na „jalovom bivanju“.

Sve, dakle, i da Treći svjetski rat u svom neočekivanom obliku – a zašto smo uopće očekivali da bude atomski i da kao takav pobjedniku omogući onoliko vremena za proslavu trijumfa koliko treba protivničkoj raketi da doleti do cilja? – nije počeo, „jalovo bivanje“ bi se činilo neizbježnim u svijetu u kojem strojevi pišu o tome kako „umjetnikov nemir postaje čin otpora i znak slobode“. 

Ljudski rod – parafrazirajući pjesnika i scenarista Abdulaha Sidrana (1944. – 2024.) – nije na visini zadatka: lakše se rješava potrebe za mišljenjem, nego ovisnosti o cigaretama. Ne bi, naime, strojevi bili sve pametniji, a ljudi sve gluplji da potonji nisu spremni svaki oblik tehnološkog napretka pretvarati u profit mogula digitalnog doba. Prelazak s klasičnih telefona na mobitele koji su funkcionirali kao pokretne govornice pa s njih na smartphone s kojih se može čak i telefonirati i koji traže jednak trud za namještanje alarma i instaliranje Chat GPT-ja, nije nametnut, nego je odabran. 

Povjesničar Dragan Markovina u uvod knjige „Programirani zaborav: Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja“ piše: „Ove knjige, a vrlo vjerovatno ni mog profesionalnog i javnog bavljenja historiografijom, međunacionalnim odnosima na ovim prostorima, egzilima, simbolima, identitetima granice i procesima dugog trajanja, ne bi bilo da se nisam rodio u Mostaru i kao dijete na pragu puberteta dočekao rat u vlastitom gradu. Pa sam onda bio odveden u izbjeglištvo, nakon čega sam na duže vrijeme izgubio i dom i grad, promijenio nakon toga još tri sredine, Korčulu, Zagreb i Split i uhvatio sebe kako sam u svakoj od njih pokušavao shvatiti prošlost tih gradova, tragati za manjinama i kontinuitetima i općenito razmišljati o tome koliko su neki imali sreće da su ipak proživjeli nekakve normalne živote u vlastitim sredinama bez većih lomova i diskontinuiteta i kako se zbog toga u mnogim stvarima teško možemo razumjeti.(…)Sve što je uslijedilo nakon toga, dovelo je do ovog rukopisa, kojeg sam zapravo nosio u sebi još od studija.“ 

Ljudska će vrsta – što je iz mizantropske perspektive tragična vijest - preživjeti Treći svjetski rat, kao što je preživjela Prvi i Drugi. Poretku koji grčki ekonomist Yanis Varoufakis naziva „tehnološkim feudalizmom“ trebaju živi i na 5G-mrežu spojeni kmetovi. 

Preživjeti bi, ipak, mogla - što čak i mizantrope veseli - i umjetnost kao posljednja crta obrane od jalovog bivanja u digitalnom prostranstvu. Strojevi, naime, znaju da postoji nekakav „stvaralački nemir“ kao „unutarnji osjećaj koji govori da ono što umjetnik vidi ili osjeća mora dobiti oblik“. Puno je, međutim, važnije ono što Chat GPT ne može – i nikad neće moći – razumjeti, ni objasniti: da svaki autor i autorica nemir u sebi osjeti lako, ali im je on, sve dok ne osvijeste uzrok i ne pronađu način kako ga izraziti, poput kamenčića u cipeli –podnošljiva nelagoda koje se, prije ili kasnije, ipak moraju riješiti. I tako, jer potreba za stvaranjem ne prestaje, osloboditi prostor novom nemiru – „Bez njega, umjetnost bi bila ponavljanje – s njim, ostaje živa i neizostavna“ - ili, češće, nemirima za koje nema lijeka ni u apoteci, ni na internetu.

Tehnološki napredak – kojeg, napisao je Chat GPT, ne bi bilo bez nemira - odveo je čovjeka na Mjesec, sondu na Mars, dok je pornografiju doveo na dva klika od virtualne šetnje Louvreom. Nije, međutim, omogućio stroju da priđe „granici između unutarnje napetosti i potrebe za oblikovanjem“. Drugog, naime, nema bez povišenog napona uma, a upravo je povišeni napon uzrok kvarenja matičnih ploča bez kojih je i najnapredniji softver poput utičnice u spilji u koju je ljudska vrsta svratila na putu od drveta do svemira i poezije u njemu, otkrivajući, ne uvijek brzo i nikad masovno, da se u određenim trenucima ipak mora osloniti „na jednostavniju tehnologiju: govor“ bez kojeg se ne može riješiti onoga što nosi u sebi „još od studija“ ili od kada već.