Čitajući

Piše: Leonida Kovač

20. srpnja 1962. na naslovnoj stranici magazina Life objavljena je fotografija eksplozije termonuklearne bombe, popraćena naslovom Svemirska bomba u boji: Jezivi spektakl na pacifičkom nebu. U istom je broju objavljen i opsežni nekrolog Williamu Faulkneru te reportaža o tome kako je Earle Stanley Gardner, pisac detektivskih bestselera, otkrio stijenske slike “odavno iščezlog indijanskog plemena” u pećinama meksičke savezne države Baja California. Prilog o dugo iščekivanom testiranju hidrogenske bombe “stotinama milja u svemiru nad Pacifikom” započinje nizom od pet fotografija u boji, od kojih je svaka otisnuta preko cijele stranice dok se pod njima, poput grafičke poezije, proteže velikim masnim slovima otisnuti tekst: kad je, daleko u svemiru, eksplodirala ogromna bomba / najprije se pojavila svjetlost / kakvu čovjek nikad nije vidio / potom je u strahotnom blještavilu / podivljala boja neba nad Havajima / kao da je netko prolio krv po nebu. U članku iz magazina Life navodi se da je raketa nazvana imenom nordijskog boga-gromovnika Thora, noseći hidrogensku bombu lansirana s Atola Johnston, i opisuje kako su tisuće ljudi na 800 milja udaljenim Havajima iščekivali najavu lansiranja, te sa strahopoštovanjem, u tišini, i “bez navijačkog zanosa”, promatrali spektakl na nebu. Bilo je, piše, među njima učenica u mumu haljinama i đaka u kupaćim kostimima, turista u novoj odjeći za plažu, pospane djece. Neki od promatrača imali su uključene tranzistore i pratili radijski prijenos odbrojavanja. Nepotpisani autor članka smatra potrebnim izvijestiti da su mladići svoje djevojke izveli na plažu Waikiki, a da je bilo i onih koji su prizor promatrali s groblja, te da su se u Pearl Harboru mornari postrojili duž pristaništa za podmornice. Članak nadalje navodi da je dopisnik Thomas Thompson eksploziju, koju je promatrao iz hotelskog dvorišta, opisao ovako: “Modro-crna tropska noć odjednom se pretvorila u vruće limunsko-zelenu. Bilo je svjetlije nego u podne. Zelena se prometnula u ružičastu boje limunade, i konačno, u jezivu krvavocrvenu.” Također se spominje i fotoreporter Carl Mydans koji se nalazio na dvije tisuće milja udaljenom otoku Samoa i to što je vidio opisao kao najveću dugu u povijesti. Nije moguće dokučiti je li baš Mydans autor spektakularnih snimki objavljenih na stranicama magazina čiji naziv u kontekstu objavljenog sadržaja zvuči sarkastično, jer ni fotografije, kao ni tekst koji iluminiraju, također nisu potpisane. U tekstu se ističe da buke nije bilo jer se “to u što smo zapanjeno zurili događalo osamsto milja dalje. Mi smo tamo stajali okruženi samo nježnim zvukom mora i mrmorom civilizacije.” Autor članka zaključuje da testiranja pokazuju kako se “ljudski stvoren pakao pokazao vrhunski uspješnim. To je bio ključni dio naših napora u odvraćanju nuklearnog rata time što ćemo zadržati našu nuklearnu nadmoć.” 

Naših napora? Našu nadmoć? Koga, ili, preciznije, što podrazumijeva to prvo lice množine? Tko su ti “mi”? Onda, te davne 1962. godine i danas, u razdoblju algoritamskog kapitalizma kad življena stvarnost nadmašuje svaku distopijsku imaginaciju a politički konsenzus normalizira paradigmatičnu situaciju u kojoj najbogatiji i najmoćniji muškarac na svijetu na pozornici pred razdraganom publikom ekstatično maše motornom pilom dok njegovi sateliti plove svemirskim beskrajem?

Na internetu pronalazim podatak da je Atol Johnston s kojega je lansirana raketa Thor, neinkorporirani teritorij Sjedinjenih Američkih Država. 1926. proglašen je nacionalnim prirodnim rezervatom s ciljem očuvanja koraljnih grebena, rijetkih ptičjih vrsta i morskih životinja. Međutim, samo osam godina poslije, to zaštićeno područje potpast će pod upravu američkih Zračnih snaga, a pristup atolu i pripadajućem mu akvatoriju postat će zabranjen. Atol Johnston od tada je korišten kao vojna baza, uzletište, mjesto za testiranje nuklearnog i biološkog oružja, te odlagalište otpada biološkog oružja među kojim su sarin i Agent Orange, herbicid i defolijant korišten u Vijetnamskom ratu za uništenje šuma. 

Na stranicama koje neposredno slijede slikovno-tekstualnom izvještaju o testiranju hidrogenske bombe, magazin Life od 20. srpnja 1962. objavio je tekst naslovljen Znanstveno otkrivenje nad Samoom: Drugo čudo prži nebo, također opremljen fotografijama, doduše nešto manje koloristički spektakularnim od onih koje im prethode. Ovdje želim skrenuti pozornost na indikativan izbor riječi otkrivenje (revelation), termina kojim se prevodi grčka riječ apokálypsis, odnosno na spektar njezinih kulturalnih konotacija.  Članak počinje riječima: “Još jedna Thor raketa prošli je tjedan poslala u svemir jedan drugi izvanredni objekt – satelit zvan Telstar koji je jasnu televizijsku sliku poslao preko Atlantika. (…) Telstar je lansirala vlada za American Telephone and Telegraph Company čiji su dioničari dobili lijep dio nebeskog kolača.” Citirani uvodnik opremljen je fotografijama kupola američke i francuske postaje za odašiljanje signala te snimkom vremešne dioničarke, gospođe Louise Bucker koja razdragano promatra maketu satelita u Cape Canaveralu. Telestar je bio prvi aktivni civilni telekomunikacijski satelit. Nije na odmet ovdje spomenuti da je Francuska, u partnerstvu s kojom su Sjedinjene Američke Države realizirale taj prvi satelitski prijenos televizijskog signala, 1960., za vrijeme Alžirskog rata za oslobođenje od francuske kolonijalne uprave, svoju prvu nuklearnu bombu testirala na području alžirskog dijela Sahare. Na tom je području do 1966. izvela sedamnaest nuklearnih pokusa posljedično kojima je područje Afrike i Mediterana, uključujući i južnu Europu nepovratno kontaminirano radioaktivnim česticama. Sovjetski Savez je svoje prvo nuklearno oružje nazvano Prva munja testirao u kolovozu 1949. na području današnje Republike Kazahstan. U nastavku Lifeovog priloga o lansiranju telekomunikacijskog satelita naslovljenog Čovjek slijedi svoju vatrenu sudbinu (Man pursues his fiery destiny) u prvoj se rečenici spominje “avetinjsko svjetlo nad Pacifikom i svjetlucanje milijuna televizijskih [katodnih] cijevi koji su osvijetlili dogovor koji je čovjek odavno sklopio sa sudbinom”. Ali, tko je taj univerzalizirajući, diskurzivno proizvedeni, lik čovjeka? Nastavak teksta koji od otkrića vatre i višekratno opečenih prstiju u želji za tehnološkim napretkom vodi do televizijskog voditelja Eda Sullivana, eksplicira da se radi o bijelom Amerikancu. Muškarcu, dakako.

Na internetu pronalazim podatak da je stranica za praćenje satelita Orbiting Now 4. svibnja 2025. nabrojila 12.149 aktivnih satelita u različitim Zemljinim orbitama, te da će do 2030. godine taj broj eksponencijalno rasti. Više od 8.000 satelita pripada projektu Starlink kojim upravlja korporacija SpaceX  koju je 2002. utemeljio Elon Musk. U knjizi Imperij objavljenoj 2000. godine politički teoretičari Michael Hardt i Antonio Negri tvrde da se Imperij, kao globalni poredak, stvara na temelju sposobnosti da se silu predstavi kao postojeću u službi prava i mira, te da imperijalna kontrola djeluje na temelju tri globalna i apsolutna sredstva. To su bomba, novac i eter. 

Nisam tražila točne podatke o broju tehnološki sofisticiranih “pametnih” bombi koje su od početka novog tisućljeća do danas ispaljene, primjerice, na teritorije Iraka, Afganistana, Libije, Sirije, Ukrajine i Gaze, niti o broju djece čiji ropski rad u kongoanskim rudnicima opskrbljuje globalnu vojnu, informatičku i telekomunikacijsku industriju neophodno im potrebnim rijetkim zemnim mineralima. Achille Mbembe koji je početkom 21. stoljeća skovao termin nekropolitika, u recentnom tekstu On Diminishment, I: Architecture and the Shelter-Rubble-Dust Continuum, sadašnje razdoblje naziva brutalizmom. Prema njegovom mišljenju glavno obilježje brutalizma su neviđeni razmjeri do kojih sila “čisti” teritorije i proizvodi ekstremno siromaštvo. Mbembe pritom podsjeća da je izgradnja skloništa jedna od prvih svjesnih aktivnosti ljudske vrste, a aktualni djelatni brutalizam temelji se upravo na obezdomljavanju koje on precizno definira kao način vođenja rata protiv neprijatelja čije se životno okružje i uvjeti za preživljavanje unaprijed uništavaju upotrebom zabranjenog oružja poput streljiva od osiromašenog urana ili bijelog fosfora te trajnim zagađenjem tla i zraka kancerogenim i radioaktivnim kemikalijama. Taj proračunati i programirani oblik rata, koji se izvodi novim sredstvima, jest rat protiv same ideje obitavanja. “Bombe ne ciljaju pojedinačna tijela, nego određene mase čiji svaki organ mora postati objekt specifičnog onesposobljavanja koje se nasljeđuje iz generacije u generaciju – oči, nos, usta, uši, jezik, koža, kosti, pluća, crijeva, krv, ruke, noge. Toliko osakaćenih pojedinaca, paralitika, i onih koji su preživjeli plućne bolesti poput pneumokonioze; tragova urana u kosi, tisuće slučajeva raka, pobačaja, fetusnih malformacija, kongenitalnih deformacija, torakalnih oštećenja, disfunkcija živčanog sustava – velikih fisura”, piše on i zaključuje da je razdoblje brutalizma srodno razdoblju ruševina i prašine, te da je sjećanje sada zaklonjeno muljem, ruševinama i prašinom. 

U svibnju 2022. ukrajinska povjesničarka umjetnosti Asia Bazdyrieva u tekstu No Milk No Love piše o nenastanjivom svijetu, o toksičnom tlu, o nepovratno kontaminiranim područjima u kojima će umjesto ljudi živjeti naprave kojima nijedan otrov ne može nauditi. Artikulirajući pojam “Ukrajina kao teritorij” koji obrazlaže u terminima kolonijalizma, odnosno kriptorasizma, ona konstatira da zapadna Europa stanovnike istočne Europe nikada nije smatrala “dovoljno ljudskima”. Bazdyrieva tvrdi da je kroz svoju povijest Ukrajina bila (i ostala) dvostruko kolonizirani teritorij; od strane zapadne Europe i Ruskog carstva, odnosno Sovjetskog Saveza, a današnji “kolonijalni pogled” ona obrazlaže procesom resursifikacije. Tragediju prepoznaje u činjenici da su u “igri dvije kolonijalne sile, jedna koja aktivno ubija, i druga koja eksploatira do krajnosti, pa potom ljude i zemlju ostavlja da umru.” Naglašavajući da je 2018. Njemačka u suradnji s ukrajinskom vladom pokrenula projekt izgradnje solarnih farmi u Černobilu s argumentom da se na se taj način radioaktivno tlo, koje bi inače bilo beskorisni teritorij, može ponovo privesti funkciji jer je “u Ukrajini sunce neiscrpni resurs”, Bazdyrieva postavlja pitanje kakav će život biti moguć u Ukrajini nakon rata. I kaže: “Naši gradovi su u ruševinama, naša polja su minirana, voda je zatrovana. Naš zrak je prepun dima od gorućih naftnih spremnika. Nakon svega što je rečeno i učinjeno, hoće li ovaj teritorij biti konceptualiziran kao Černobil – kao potpuno uništen, tako da bi ga se donekle moglo prenamijeniti za drugačiju, zeleniju, besmislenu budućnost?” 

Samo dva tjedna nakon svoje druge predsjedničke inauguracije Donald Trump obznanio je i vlastitu konceptualizaciju potpuno razorenog Pojasa Gaze gdje je, prema izvještaju agencije Reuters, od 7. listopada 2023. do 17. svibnja 2025. ubijeno više od 53.000 Palestinaca od kojih je trećina mlađa od osamnaest godina. Predložio je da se preživjelo palestinsko stanovništvo raseli u okolne države da bi se Pojas Gaze mogao ponovo izgraditi i pretvoriti Bliskoistočnu Rivijeru. Ubrzo potom uslijedio je i njegov udar na autonomiju američkih sveučilišta, točnije na akademsku slobodu mišljenja i govora. Da bi sjećanje zauvijek ostalo “zaklonjeno muljem, ruševinama i prašinom”?

U eseju Pripovjedač iz 1936. Walter Benjamin zapisuje da se umjetnost pripovijedanja bliži svome kraju jer je susret s ljudima koji doista znaju nešto ispripovijedati sve rjeđi. On pripovijedanje smatra sposobnošću razmjene iskustva “koja nam se činila neotuđivom, najsigurnijom među sigurnima”, a uzrok iščezavanju pripovijedanja prepoznaje u tome što je “cijena iskustva pala, a izgleda da i dalje pada u bezdan”, pri čemu je “slika ne samo vanjskog nego i moralnog svijeta preko noći pretrpjela promjene koje nikad nismo smatrali mogućima”. Ishodište tog procesa Benjamin prepoznaje u Prvom svjetskom ratu kada su se ljudi s bojišta vraćali nijemi, ne bogatiji, nego siromašniji priopćivim iskustvom, jer “iskustva nikada nisu bila natjerana u laž temeljitije nego što je pozicioni rat natjerao u laž strateška iskustva, inflacija privredna, borba materijala tjelesna, a vlastodršci moralna”.  Nadalje, on tvrdi da je tisak, kao jedan od najvažnijih instrumenata vladavine u visokom kapitalizmu, posve stran pripovijesti i donosi novi oblik priopćavanja. Taj novi oblik je informacija čije širenje igra presudnu ulogu u nestajanju umjetnosti pripovijedanja. Benjamin nije doživio aktualno informacijsko, ili digitalno doba, u kojemu je tisak metamorfirao u internetske portale i ustuknuo pred društvenim mrežama, dok chatbotovi na zahtjev pišu čak i “poeziju”. Informacijsko doba obilježeno rapidnim prijelazom s tradicionalne industrijske proizvodnje na ekonomiju u čijem su središtu informatičke tehnologije, temelji se prije svega na mogućnosti pristupa i na kontroli informacija.

Informacija je, dakako, neodvojiva od spektakla, o čemu svjedoči i na početku ovog teksta citirani prilog iz Life magazina. Krajem 1980ih, u komentarima svojoj seminalnoj knjizi Društvo spektakla objavljenoj dva desetljeća prije, Guy Debord piše da je prva nakana vladavine spektakla bila učiniti da nestane povijesna spoznaja općenito, a ponajprije gotovo sve informacije i svi razumni komentari o nedavnoj prošlosti, te naglašava da spektakl vješto organizira neznanje o onome što se događa, a odmah potom i zaborav onoga što se ipak moglo spoznati. Konsonantan njegovoj tvrdnji je i zaključak koji Vilém Flusser iznosi u eseju Filozofija fotografije objavljenom 1983. On kaže da su aparati izmišljeni kako bi simulirali specifične misaone procese, napominjući da znanstveni diskurs od Descartesa nadalje tendira prekodiranju mišljenja u brojke, ali da tek s kamerom ta tendencija postaje upravo materijalna. Zaključuje pritom da će posljedična mehanizacija mišljenja dovesti do toga da će ljudi postati nekompetentni za mišljenje i sve više ga prepuštati aparatima. Flusserovo se predviđanje pokazalo točnim jer sustav umjetne inteligencije ChatGPT koji je krajem 2022. postao javno dostupan, tjedno bilježi četristo milijuna korisnika. 

U autofikcijskom romanu Pariz nikada ne završava Enrique Vila-Matas spominje da mu je njegova pariška stanodavka Marguerite Duras jednom rekla da ona piše zato da se ne ubije.  Istinitost Vila-Matasovih riječi nije moguće (a ni potrebno) provjeriti, ali je moguće čitati što je o svom radu govorila sama Marguerite Duras. Tako je primjerice, u razgovoru sa Suzan Husserl-Kapit, objavljenom 1975., svoje pulsirajuće pismo definirala organičkim, prijevodnim, pismom koje prevodi crnilo, mrak koji jest tama nepoznatog i neizgovorenog. 1979. godine Marguerite Duras i Jean-Luc Godard razgovarali su o filmovima koje snimaju, o odnosu slike i teksta; o njegovoj potrebi za slikama i o njezinoj potrebi za tekstom, za napisanim, kako je to imenovala. Rekla je da sve slike, ili gotovo sve slike smetaju tekstu jer sprečavaju njegovu čujnost, i da ona u odnosu slike i teksta želi nešto što propušta tekst, nešto što ne ometa “amplitude čujnosti”. Inzistirala je na razgovoru o degradiranom govoru koji predstavlja riječ u zvučnom filmu, i prvim istinskim zvučnim filmom nazvala Resnaisov Hirošima, ljubavi moja za koji je 1959. napisala scenarij. Ispričala je da ju je Alain Resnais zamolio da ne pravi nikakvu razliku između onoga što ona piše i onoga što on traži od nje. Spomenula je pritom da je tada cijeli svijet bio preplavljen fotografijama najveće katastrofe na svijetu, i da baš zato, film, odnosno njezin scenarij počinje rečenicom: “Ti ništa nisi vidjela u Hirošimi”.