Nova lica Arsenova zavičaja

Piše: Emir Imamović Pirke

„Provela je noć na putu/ kojim kreću od davnina/ naši snovi prema svijetu/ s' Perkovića preko Knina/ U očima njenim more/ svjetluca joj sol u kosi/ ona ne da da je slome/ otima se i prkosi“, pjevao je, a prije toga i napisao, samoproglašeni član društva (neuspješno) liječenih Šibenčana, veliki pjesnik i ništa manji skladatelj Arsen Dedić (1938. – 2015.). Strašno duhoviti cinik rođen je i odrastao u gradu čijim su kalama, skalama i butama koračali Vice Vukov, Ivo Brešan, Stjepan Gulin, Aljoša Antunac, Dražen Petrović, Mišo Kovač, Vesna Parun, Aleksandar Guberina, Milivoj Zenić, Drago Putnjiković…

Istim tim kalama, skalama i butama sada, s vremena na vrijeme ili iz dana u dan, idu i Leon Lučev, Goran Višnjić, Oriana Kunčić, Ivan Klarić, Olja Runjić, Ivica Tucak, Danira Nakić, Maksim Mrvica, Zvonimir Vila, Aljoša Vuković, Tomislav Ćeranić, Pavle Roca, Jasenka Ramljak, Zdenka Bilušić, Antonija Modrušan, Ante Filipović Grčić i sve tako do Slobodanke Bobe Đuderije, koju obitelj iz rodnoga grada obilazi u Splitu, čisto da je podsjeti kako je „Šibenik glavni grad Hrvatske, a tko misli drugačije taj ništa ne zna, a normalno da ništa ne zna kad nije iz Šibenika“.

Ako uopće postoje mjesta koja se, iz šibenske perspektive, po ljepoti mogu, a ni to do kraja, mjeriti sa Šibenikom, ona su, naravno, u Šibensko-kninskoj županiji – Krka, Kornati, Skradin, Zlarin, Primošten, Visovac… - ili ispred samog grada, poput Kanala svetog Ante.

U gradu u kojem se pjevačko društvo zove „Kolo“, a zgrade „bermude“, „ležeći neboder“ i „Dedinje“ sve je u svakom trenutku moguće, samo što nije, kao u Andrićevoj Bosni, najizvjesniji ishod onaj najcrnji, iako se zna učiniti da je drugi nemoguć.

Nekadašnji industrijski centar u prošlom stoljeću nije imao gradsku plažu, apartmane u staroj jezgri, horde turista i kina iznad dućana s robom široke potrošnje, ali jest Međunarodni dječji festival, dva šampionska sportska kluba – mušku „Šibenku“ i ženski „Elemes“ – i među živima sve nabrojane pokojnike i pokojnice, kao i one koji nisu spomenuti, a zaslužuju, itekako zaslužuju, poput Jele Brešan.
Ratovi imaju službene početke i događaje koji im prethode, ali ipak ostanu skrajnuti. Službeno, Domovinski rat u Hrvatskoj je počeo 1991. godine, a za današnju Šibensko-kninsku županiju ranije: sredinom kolovoza 2025. napunilo se točno 35 godina od prvih balvana na cesti, dok će sljedeće jeseni biti isto toliko od Rujanskog rata - napada na Šibenik i velikog poraza ratnog zločinca Ratka Mladića, čiji su tenkovi stiglo do ulaza u grad, ali ušli nisu. 

Mir, uvijek i svuda, prvo donosi olakšanje pa razočaranje. Od starog je Šibenika ostala, činilo se, bolja prošlost, dok tmurna sadašnjost ničim nije najavljivala iole bolju budućnost. Županija se polako, više fizički nego duhovno, oporavljala od agresije, a njezin glavni grad čekao da svane dan u kojem će, opet, biti financijski moćan, sportski uspješan i prepoznatljiv po Arsenu, Vici, Miši i nekoj novoj djeci koju će košarkaška lopta zanimati više od ekrana. 

Umjesto tog, bivšeg Šibenika na istom se mjestu pojavio jedan sasvim drugačiji, dok su iza nekadašnjih bojišnica nanovo otkrivene prirodne ljepote i povijesne znamenitosti kakvih, treba li to uopće ponavljati, na svijetu nema, a i da ih ima, opet bi ove šibensko-kninske bile i ljepše i važnije. 

Ne postoji precizno određen trenutak buđenja jednog novog Šibenika i, posljedično, promjena u njegovoj okolici, ali dva se datuma izdvajaju. Jedan, nazovimo ga, institucionalno bitan i drugi, koji je pokazao kako neovisna kulturna scena može pratiti najviše produkcijske standarde. 

„Očekujemo da će nova knjižnica omogućiti budućim naraštajima da, poput naših starih, korespondiraju sa svim europskim i svjetskim intelektualnim i duhovnim zbivanjima”, napisao je šibenski Borges, pokojni Milivoj Zenić (1953. – 2011.), uoči završetka svog životnog projekta: useljenja Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“ u zgradu u samom centru grada. U tom arhitektonskom remek-djelu još jednog Šibenčanina, Ivana Vitića (1917. – 1986.), od 2005. godine je biblioteka na koju se, hvaleći neke druge i nove – pozivaju knjižari iz drugih dijelova Hrvatske naglašavajući kako su te njihove „rađene po uzoru na šibensku“. 

Dvije godine kasnije Vojislav Marković pokrenuo je koronom dotučeni „Off blues & jazz festival“ pretvorivši jedan od mnogobrojnih gradskih trgova u impozantnu pozornicu čijim je prirodnim kulisama onu zvučnu davala vrhunska glazba.

Danas, dva desetljeća kasnije, Šibenik uz MDF ima niz relevantnih festivala – FALIŠ, Šibenik Dance Festival, Supertoon, Ship, Škure, Festival putnika… - neovisni umjetnički Kolektiv 4B i klub „Azimut“, Javnu ustanovu Tvrđave kulture i njezine, na svaki način – dakle i sadržajem - impresivne pozornice na otvorenom te Kuću umjetnosti „Arsen“ kao centar zimskog kulturnog života, stalni muzejski postav, Dramski studio „Ivana Jelić“ u kojem se, osim zahtjevnih i nagrađivanih predstava za djecu i mlade, serijski proizvode studenti i studentice glume, režije, produkcije i dramaturgije.

Istodobno, Šibensko-kninska županija razvila se kao ozbiljna turistička destinacija koja, osim mora i sunca, nudi svoje zanimljivo zaleđe, nacionalne parkove Krka i Kornati, ali i sasvim novu, ozbiljnu i inovativnu vinsku i gastronomsku scenu koja je razbila mit o tome da vrhunska vina mogu nastajati samo u Istri, dok je Dalmacija za ona uz koja najbolje idu brufeni i gastali. 

Ako, dakle, sve to nije razlog da Šibenik i Šibensko-kninska županija budu partneri sajamskog programa Histrokozmos i predstave se kroz knjige, izložbe i autentičnu kulturnu scenu, uz neizbježno kušanje vina šibenskoga kraja, onda… Ma nema onda. Srcu Dalmacije mjesto je u centru Istre.