Mauricio Ferlin: Previše je Sajma u meni 

Mauricio Ferlin, višestruko nagrađivani dizajner, dugogodišnji je suradnik Sa(n)jam knjige u Istri. Njegov je umjetnički rukopis snažno utkan u vizualni identitet i programske meandre Sajma. Između ostalog, on je Sajmu nadjenuo ime, autor je brojnih sajamskih plakata, tvorac Pufke, sajamske zaštitnice koja još od obljetničkog, 30. Sajma meditira nad prošlim iskustvima. Ovogodišnji, 31. Sajam natkriljuje tema „Nemiri“, a kreativni nemiri koji su utkani u tri desetljeća dug sajamski imaginarij, bit će predstavljeni na izložbi Maura Ferlina „Sajam na oko“, koja se otvara 28. studenog u 21 sat u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca u Puli. Bit će to jedan od programskih vrhunaca ovogodišnjeg Sajma, a kroz instalacije i sajamske memorabilije predstavit će se sajamski fenomeni koji su oblikovali povijest koja traje.

Sajam je suvremena umjetnost: Kada sam razmišljao o konceptu izložbe o 30 godina Sajma, htio sam da ono što će biti predstavljeno ima doticaja s vizualnom poviješću Sajma, ali sam s druge strane želio pronaći način da o Sajmu govorim kao o kulturnom fenomenu - ne samo kroz dizajnerske, slikarske ili crtačke radove, nego i kroz sve ono što čini snažne odjeke i utjecaje Sajma u nekom širem kulturološkom smislu. Na kraju, moja je namjera da izložbeni postav bude svjež i da priča o Sajmu ne bude samo „ugurana“ u okvire biografija, kronologija i memorija. To je ostavljeno za neka druga vremena i drugi medij. Izdavanje monografije Sajma točnije bi pokrilo tu potrebu. Okvir iz kojeg se krenulo razmišljati o izložbi bio je prošlogodišnji jubilarni, 30. Sajam i činjenica da se ove godine puni 30 godina od održavanja prvog Sajma 1995. godine. Taj okvir u sebi istodobno nosi neku vrstu ograničenja, zahtjevnosti i otvara pitanje: kako uopće govoriti o Sajmu? U 30 godina je tisuće i tisuće autora prošlo kroz Sajam, na kojem je održano isto toliko različitih programa. Sajam je imao svoje mutacije: od predfaza u kojima se tek formirao kao festival, mijenjao prostore, pa sve do danas, stalno predstavljajući nove teme, uključujući uvijek brojne suradnike različitih profila, umjetnike, znanstvenike, filozofe… Razmišljajući o tom šarolikom svijetu, shvatio sam da bi izložba o 30 godina Sajma koja bi imala nekakav monografski, dokumentarni princip bila prezahtjevna priča za koju nisam siguran da bih je uspio realizirati u danim okolnostima. Stoga sam fokus usmjerio prema vizualnom aspektu Sajma i dijelu mog posla na Sajmu, koji sam dijelio s puno suradnika i drugih autora, te 30 godina Sajma pokušao sagledati kroz identitetski princip. Na izložbi ću pokušati pokazati razvoj Sajma, posebno u njegovim prvim fazama dok se još tražila prava formula, iako je to pitanje i do danas ostalo otvoreno. Sajam se uvijek osmišljava nekako iz početka, a mislim da je to do nas, do ljudi koji ga rade i neke vrste našeg nepristajanja na zadatost. Možda je tu riječ o karakterima, ali možda i o slobodi. Uvijek je u centru nekakvo reprogramiranje nas samih i onoga što se radi. Tako da Sajam s jedne strane ima svoje kontinuitete, a s druge strane i totalni diskontinuitet, pa čak i u vizualnom u smislu. Dio razmišljanja o Sajmu u vrijeme kad se stvarao često je bilo vezano uz prostore i uz taj neki live act koji se na njemu događao. To su bile i promocije, ali i performansi, izložbe, kao i brojne teško objašnjive kategorije, izvođačke hibridne forme koje su tražile novi komunikacijski jezik. Scenski aspekt Sajma bio je prisutan od samih početaka. I prvo otvaranje na Forumu imalo je to nešto kazališno u sebi, neku performativnost kroz korištenje određenih znakova, simbola, prostora. Već je tada Boško Obradović dao snažan pečat i s otvaranjima, kao i s kreativnim razmišljanjem o tome kako određenu temu predstaviti publici, što se nastavilo kroz cijelu povijest Sajma.

Korijenje i izdanci Sajma: Sveta srca predstavljaju malo zahtjevniji prostor za izložbe, a korijenje i izdanci su dva naziva koja su mi poslužila da pronađem okvire u kojima mogu progovoriti o Sajmu u jednom konkretnijem obliku. U tom smislu korijenjem smatram prvih desetak godina Sajma kada se zaključno s devetim ili desetim Sajmom tražio neki čvrsti model iz kojeg mogu izvirati različite forme i sadržaji koji će imati svoju vizualnu formu, koja će se kasnije nadograđivati i mijenjati. Tu je, naravno, važan Dom hrvatskih branitelja kao lokacija na kojoj je Sajam donekle primirio svoj lutalački karakter mijenjajući stalno prostore održavanja. Ulazak u Dom branitelja 2001. godine donio je i određenu vrstu stabilnosti koja je omogućila da Sajam može postati i dio šire kulturne slike. U to je vrijeme ostvarena suradnja sa Sajmom knjiga u Leipzigu i drugim značajnim festivalima, a Sajam se pozicionirao u ovo što je na neki način ostao i do današnjeg dana. Razvoj koji je uslijedio nazvao sam izdancima jer puno stvari na Sajmu nastane, postoji jednu, dvije, tri godine i potom se ili nastavi razvijati ili nestane. Na to jako utječu i teme oko kojih se oblikuju programi, ali i naši karakteri, pogotovo Magdin. Ideja nije manjkalo kroz sve te godine. Ne znam točan razlog, no često se neke stvari nadograđuju i nasljeđuju, a neke se jednostavno napuštaju iako su bile i dobre i davale dobre rezultate. Tu su i neki naši „izumi“ kao što je Strip Strasse, koji je u svom prvom izdanju na 20. Sajmu zauzeo cijelu Ribarsku ulicu u centru grada. Iako je i ranije bio prisutan, strip je time dobio svoju čvrstu poziciju na Sajmu kroz radionice i programe poput „Hop lektire“, a bio je i glavna tema Sajma kroz „Život u oblacima“. Sajam je ugostio neke od najvećih autora stripa danas kao što su Daniel Žeželj, Igor Kordej, Milo Manara i Tanino Liberatore. Među izdancima su Festival dječje književnosti Monte Librić, zatim nagrade Sajma poput Kiklopa, koji je trajao desetak godina pa je bio zamijenjen Librom za Vajk, a još se dodjeljuje čitateljska nagrada Dr. Ivo Borovečki… Tu je i Art-kvart, koji je bio zanimljiva ideja, kao i Noć galerija i brojni drugi koncepti. 

Scenski aranžman Sajma: Specifičnost Sajma je njegova hibridnost. Ona mu radi složenosti ponekad oduzima jasnoću u izražavanju, no to nas je tjeralo na pronalaženje novih modela komunikacije. I to ne nužno uvijek u vizualnom, nego i u širem aspektu. Često se taj proces događao u nekom ludičkom, razigranom načinu. Na Sajmu je najvažnije ono nešto što je teško kvantificirati, a tiče se odnosa između Sajma i njegove publike, koji je osebujan, neuhvatljiv i događa se svake godine na jedan poseban način. Taj odnos, koji je zapravo najveća vrijednost Sajma, gotovo je nemoguće ponoviti na izložbi. Pokušat ću pogled usmjeriti prema oblikovanju i sceničnosti Sajma na koji je publika uvijek posebno reagirala.

Oblikovati program: Uvijek pristupam holistički i za mene je neodvojivo tko i u kojem prostoru predstavlja – sve su to samo elementi koji vode do krajnjeg oblikovanja programskih formata. Sve je bitno, to sam shvatio u svom radu i pokušao onda prenijeti na sajamske aspekte, nekad manje, nekad više uspješno. Naravno, to se na kraju pretvorilo u to da sam bio uključen u sve slojeve rada na Sajmu, koje je teško i prebrojiti. Tada sam stvarno bio mlad, imao sam puno snage i s lakoćom sam prolazio kroz neprospavane noći. Činjenice je da sam radio posao za doslovce pet ljudi nisam bio ni svjestan. Tako se jednostavno početkom 2000-ih radilo, budžeti su bili minimalni a naš zanos i naše želje velike. Naravno, nisam u svemu bio sam, bilo je i puno drugih suradnika, pa i autora, koji su stvarali Sajam. No s vremenom sam se i iscrpio, što je možda bio jedan od razloga da se više ljudi počelo uključivati u rad na Sajmu. I mreža dizajnera koji se danas spominju uz Sajam uistinu je moćna. U tom su dijelu na početku glavni Magdini suradnici bili Alfio Klarić, koji je radio više godina, pa Denis Pletikos, jedne godine i Predrag Spasojević, bio je tu i poznati zagrebački dizajner, moj profesor Ivan Doroghy, a veliki obol Sajmu dao je i Daniel Žeželj i umjetnička organizacija Peti kat čiji je dio i Stanislav Habijan. U samom radu na oblikovanju Sajma stasala je i jedna mlađa generacija dizajnera, koji su danas već afirmirani. Prvi zajednički rad u koji su bili uključeni Matko Plovanić i Vibor Juhas bio je na Sajmu 2013., a kasnije je dizajner bio i Oleg Šuran u dva navrata. Naravno, u rad na vizualnom aspektu bili su uključeni i drugi suradnici Sajma, među njima je i moj brat Matija Ferlin, koji je puno radio na svečanim otvorenjima Sajma, performansima, ali se bavio i brojnim drugim stvarima od uređivanja prostora i načina izlaganja knjiga do posebnih scenografija. Tu su bili i Igor Zirojević, uključen kroz izložbe, knjige i kao fotograf, kao i fotografi Ivan Balić Cobra, Jakob Goldstein i Hassan Abdelghani. Jasna Buić radila je divne portrete, a ovu tradiciju je najviše od svih nastavila Tanja Draškić Savić. Uz Sajam su vezani i foto-reporteri Manuel Angelini i Matija Šćulac, a ponekad smo zbog njihove dobre volje koristili fotografije Nevena Lazarevića i Duška Marušića – Čičija.

Maroević, Goldstein, Karpatsky…: U nekoj ranijoj fazi najviše me Sajmu vuklo to što sam upoznao vrhunske autore i intelektualce od kojih su mi neki bili uzori, a s kojima sam se mogao družiti, razgovarati, učiti od njih. Ta druženja od desetak dana na Sajmu bila su malo bogatstvo koje si onda nosio u sebi i pomagalo ti je da rasteš i kroz život razmišljaš šire. Meni su uvijek jako dragi bili Tonko Maroević, Berti Goldstein, Dušan Karpatsky. Tih ljudi danas nema više među nama, a oni su stvarno jako puno sudjelovali u formiranju Sajma u kasnim 1990-ima, a pogotovo u ranim 2000-tima, kada je Sajam prerastao u veliki festival. Bio sam tada u kasnim dvadesetima i za mene je činjenica da mogu razgovarati, družiti se s njima zaista bila formativna. Kroz ljude sam mogao vidjeti povijest književnosti i umjetnosti oko sebe. To je meni Sajam omogućio.

Mapa grada i Sajma: Poznato je gdje se sve Sajam prije dolaska u Dom branitelja selio. Zbog korone su održana i dva Sajma u vanjskom i unutarnjem prostoru bivše Trikotaže te se onda nakon epidemije vratio u Dom branitelja. Tu mi pada na pamet 2019. godina, kada još nismo znali da korona dolazi, htjeli smo napraviti jedan testni Sajam. Ideja je bila da se pokuša istražiti u kojoj mjeri Sajam, iako se događa zimi, može zauzimati raznolike prostore u Puli. Sajam je trebao biti održan u Svetim srcima, a De Vileov uspon koji vodi prema tom galerijskom prostoru i dva prostora u njegovu podnožju osmišljeni su kao prodajni dio sa štandovima, dok smo akciju uključivanja praznih gradskih prostora osmislili i kroz Ulicu Sergijevaca. Sve je bilo spremno, ali zbog epidemioloških mjera taj Sajam nikad nije održan. Više sam se puta zalagao za to da sajamski izleti u grad ne budu samo programski, nego da se to dogodi i kroz prodaju knjiga u više gradskih prostora, što bi stvorilo i neku novu formu Sajma. No pitanje je bi li to uopće bilo uspješno. Što se tiče samoga grada, prvi Sajam održan je na Forumu te u galerijama Capitolium i Diana, a kasnije je zauzeo i prostor nekadašnje knjižare Mladost, gdje se danas nalaze Turistička zajednica i Galerija Cvajner, u kojoj su se održavali brojni sajamski programi. Osim u ovoj kultnoj galeriji, izložbe Sajma održavale su se i u Svetim srcima, u „zelenoj zgradi“ na Forumu, a tu je i Galerija Makina, koja je uvijek veliki partner Sajma, kao i Gradska galerija u Kandlerovoj. Stara tiskara vezana je uz Festival Polis – Jadran – Europa, a sajamski programi događali su se i u Muzeju suvremene umjetnosti Istre, Circolu, koji je, osim Monte Librića, ugostio cijeli niz programa, koncerata, performansa, veliki susret književnih prevoditelja Europe na kojem su sudjelovali Umberto Eco i Claudio Magris… Sajam je održan i u napuštenim prostorima „Stare robne kuće“ i nekadašnjega kina Pula, a uz Kino Valli važne sajamske pozornice bile su i pulska oštarija Foška, Dragi Kamen, Uliks, Podrum, Kod Domenika u Istarskom narodnom kazalištu… I kroz nagradu Kiklop prošli smo puno gradskih lokacija: od prve dodjele na brodu „Dalmacija“ privezanog uz Molo Carbone u tada gotovo nedostupnoj carinskoj zoni, bili smo i u hotelima Rivijera, Histria, u Arubi, Svetim srcima, u rock klubu Uljanik…

Sajam ili Sa(n)jam: Od 2001. godine, kada sam počeo raditi sa Sajmom, ušli smo u Dom hrvatskih branitelja, promijenjen je tada i vizualni identitet Sajma i „unaprijeđen“ njegov naziv. Sajam je postao Sa(n)jam. Bilo mi je to zanimljivo, no moja intencija nije bila da se „n“ čita. Želio sam da bude samo grafički prisutno, zato i jest u zagradi. No u samom korištenju zaživjelo je izgovaranje slova u zagradi i Sajam je postao Sanjam. I prijevodi imaju svoje inačice. U engleskom nazivu „Book Fair(y) in Istria“ 'y' daje novi kontekst iako, naravno, nisam time mislio preimenovati Sajam u knjišku vilu, no u paru sa znakom Sajma (Pufkom) to stvara novi smisao. S talijanskim se nazivom nije mijenjalo značenje riječi jer se u naslovu „Fiera/o del libro in Istria“ može čitati i ponos, a ne samo sajam. 

„Grije nas mistik unija“: Grije n4s mistik un1ja je anagram 14. Sajma, čak ga ne možeš ni ispisati bez broja 1 i 4. Neke stvari jednostavno izlete u nekom trenutku pa tako i ovaj anagram. Na Sajmu se puno radi, a rekao bih i da bez te kreativne bliskosti i ne možeš preživjeti. Kolektivi su se, naravno, kroz godine mijenjali, ali vidjeli smo na prošlogodišnjem otvorenju 30. Sajma, kada se okupilo dvjestotinjak ljudi, koji su tek dio svih ekipa koje su stvarale Sajam, koliko su sretni što su bili dio te „mistik unije“.

Sajam, osobno: Previše je Sajma u meni, ali definitivno su to ljudi s kojima sam stvarao Sajam, svi oni koji su bili dio knjižare Castropola, danas Kluba-knjižare Giardini 2, suradnici… Čini mi se da je zajedništvo koje mi imamo na Sajmu, a stvoreno je od raznih silnica i raznolikih osobnosti, ono što ne samo mene, nego i sve nas zajedno veže uz Sajam. 

Život izvan Sajma: Na Sajmu sam od 2001. godine, a tu sam došao s dosta šarolikim, multimedijalnim iskustvom iz područja videa, glazbe, teatra i dizajna. Nisam u svemu bio jednako dobar, ali sam imao neka saznanja o multimedijalnosti, o križanjima raznih aspekta koji u sebi imaju performativni karakter. To se za Sajam pokazalo kao dobra kombinacija jer ide uživo i ima potrebe prema dizajnu, prema sceničnosti, dizajnu svjetla, važan je način na koji će progovoriti publici… To su stvari koje sam više-manje do tada imao u svom iskustvu i tako je na neki način ono što se možda prije dijelilo na više suradnika, kod mene bilo prisutno u jednoj osobi.