Boris Miljković: San od papira je vrijedan dar

Priredio: Emir Imamović Pirke

„Snovi od papira“ je dokumentarni film koji je beogradski autor Boris Miljković snimio u povodu prvih 30 godina Pulskog festivala knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri. Producenti filma realiziranog uz potporu HAVC-a, Grada Pule i Istarske županije su Castropola d.o.o. i Sa(n)jam knjige u Istri.  

Ako je kultura dosadna, umjetnost još dosadnija, dokumentarni film je…: Kultura je dosadna prije svega zato što su dosadni ljudi koji uvode kulturu u naše svakodnevno ponašanje. Recimo, sjećate se koliko su bili dosadni roditelji koji su vas učili da laktovi ne idu na stol dok se jede, a da se jede vilicom i nožem, i to nožem u desnoj, a vilicom u lijevoj ruci. Pa ispočetka, sve dok niste naučili da jedete baš tako. Koliko su bile dosadne učiteljice koje su nas učile tankoj kosoj i uspravnoj debeloj, svaki dan po sto puta, puno dana cijele godine i još pride par godina. Sve dok niste naučili da pišete. Bilo je dosadno. No još bi bilo dosadnije da to nisu  uradili: i ono s beštekom i ono sa slovima. Bili biste nepismeni i musavi. Dosada nekad čini da postanete pametniji, ljepši i bolji. To od nas radi kultura, a dokumentarni filmovi su njezin dio: od magaraca čini ljude.

Knjige se mogu i gledati: Zaista, knjige se mogu gledati. Zapravo, knjige se najčešće gledaju. One najbolje među njima se čitaju i gledaju u isto vrijeme, bez odlaska u kino, bez posebne ulaznice, sve je među koricama. Od knjiga se, naravno, često prave filmovi i serije, ali kao što rekosmo, najbolje među njima su all in one, sve, ali baš sve u tom „snu od papira“: i film i poljubac i jeza i strah i kazalište i revija i jutro i ponoć. San od papira je veoma vrijedan dar, netko će reći i najvrjedniji među darovima, a vi onda pogledajte što ćete s njim: čuvati ga u uspomenama i od njega činiti nove snove pa onda njih dijeliti  svojim voljenima ili omraženima, podjednako kao lijek ili otrov - ili ih jednostavno baciti. U smeće. U košmar. To je vaša skroz privatna odluka.  
Film je i da se čita: Opet, samo najbolji među filmovima se čitaju. I to tako da, kada se čitaju, svi gledatelji ih tumače različito - za nekog su Hitchcockove „Ptice“ film strave, za nekog duboka psihološka analiza, za nekoga pak nevjerojatna i fantastična zgoda s treniranim letjelicama da ubiju. Kubrickova „Odiseja“ je izvor najrazličitijih tumačenja i dan danas: što li je obelisk, a gdje oni svi lete? Zašto „Širom zatvorenih očiju“, kada znamo da to ne postoji? 

Žene su Sajam, a Sajam je…: Sajam je veoma posebna revija. Revije ne postoje bez žena, tako ni ovaj Sajam ne postoji bez žena, i to nije metafora, on naprosto ne postoji bez žena čija imena mogu pojedinačno da izdeklamiram, ali to ne treba ni meni, ni njima, pogotovo njima. Može se još puno o tome, o nezamjenjivosti, predanosti, pažnji i pameti… No na kraju krajeva, ti muškarci koji pišu, pišu zbog žena, u nadi da će ih netko pročitati, podijeliti njihovu muku, sjećanje, pamet ili naprosto šarm, a tko to može bolje nego - žena? Ti muškarci koji pišu nadaju se da će neka posebna žena pročitati njihovo pisanje i u njihovu snu od papira postati netko njima važan. To se, naravno, nekad i dogodi, ali žene o tome šute. Muškarci koji pišu nadaju se da će kroz pisanje postati umjetnici, pjesnici, a žene vole pjesnike. Eto tome se muškarci uglavnom nadaju. No tajna su žene koje pišu. One, izgleda, po svoj prilici pišu za sebe. Ponekad mi se čini da i one žene koje prave ovakve revije - koje se zovu sajmovi ili Sa(n)jmovi - prave ih za sebe, a mi smo ostali samo njihovi gosti. Kao i u pravom životu. I jedne i druge, i ove koje pišu i ove koje predstavljaju i izlažu, vladaju kozmosom u kojem smo mi samo gosti, ali i na tolikom sudjelovanju svesrdno zahvaljujemo! Da toga nema, „ne bi bilo neba u našem malom stanu“, što još uvijek govori jedan muškarac sa stranica jedne knjige misleći sigurno da je nebo granica posebne uzvišenosti i čuda. No žene znaju da to nije sasvim tako, ima i većih dubina od samog plavog neba, misle se smijući se u potaji, ali hajde, neka mu.
Tri desetljeća kontinuiteta u dijelu svijeta bez kontinuiteta: Duško Radović je jednom rekao: „Sve što raste, htjelo bi da raste“ - i to mi se opet čini kao neki ženski princip ove naše stvari. U tom smislu nije ni čudno da ovo raste i postoji već trideset godina. Pa to je njihovo dijete! Ono raste i htjelo bi da raste, i kakav bezvezan svijet, s kakvim diskontinuitetom ga može zaustaviti? Koja sila se tome može suprotstaviti? Koliko god se trudila da ga saplete, da ga zbuni, potuče, porazi, Sila ne uspijeva. Naprotiv, u ovom slučaju izgleda da je baš Sila na našoj strani, da sve uspijeva usprkos. Zato i postoji čuveni poklič: „Neka Sila bude s tobom!“. Nekom se može učiniti da je nešto slično čuo u „Ratovima zvijezda“, ali ne, to je neobični mentalni mehanizam koji pulski Sa(n)jam drži više od trideset godina u životu, a pritom ne izgleda ni dan stariji. Naprotiv, sve je luđi i mlađi.

Što vidi oko, a što otkrije kamera u Puli?: Kamera ne otkriva ništa što već oko nije vidjelo. Ovo nije umjetnički film, ovo je kronika jedne želje za koju se baš ne zna ni zašto postoji, osim da postoji veoma snažno, i posljedično, poslije nekog vremena ne znaš zašto, a i ne pitaš se više. Metamorfoza Sajam u Sa(n)jam je veoma značajna u ovom slučaju - ali i u svim ostalim sličnim slučajevima - da se naprosto nije moglo pobjeći od nje. Zato je kamera vidjela ljude kao snove: i one s ulica, kafića, knjižara, sajmova, i one iz Uljanika, s Tržnice i Đardina, sve njih koje je prvo oko spazilo i zaljubilo se u taj svekoliki šareniš ideja, koje se pletu oko samo dva borca u polju, onoga tko piše i onoga tko čita. Simpatije su ostale na onome koji čita, i to ne zbog njegove prividne pasivnosti, manjka akcije, manjka dinamike. Naprotiv, upravo zbog smisla koji on drži. Da nema njega, ne bi bilo razloga da onaj prvi postoji. Nešto kao obličje staroegipatskog božanstva koje drži ključ života u svojim rukama. Takav je čitatelj na stranicama ovog filmskog žurnala.

„Marina Abramović i njena deca“ i Magdalena Vodopija i njezini pisci: Mislim da Magdalena ima više sličnosti sa ženom koju se u izvankanonskim evanđeljima naziva i Kristovom ljubavnicom i po kojoj je, slijedeći nit dalekog slijeda događaja i imena, upravo i dobila ime - nego s Marinom Abramović. Ona, Magdalena, je realna i predstavlja sve nesretnike koji hodaju i pišu idući u krug na ovom „zrnu prašine koje leti kroz vasionu“. Ne samo da ih predstavlja, nego ih zastupa, brani, nudi i bori se za njih, svojom ukupnom ljubavi. Katkad izgleda da joj samo ta ljubav preostaje. Marina, pak, predstavlja sebe i svoju umjetnost koja, opet u nekom dalekom smislu, predstavlja apoteozu fizičkog bola pa na taj način, opet u nekom dalekom smislu, podsjeća na samoga Krista osobno. U tom bi smislu Marina i Magdalena mogle biti i ljubavnice. Naravno, ova dva filma ili ove dvije teme nemaju nikakvih točaka po kojima bi se mogle razmatrati paralelno ili u usporedbi. Osim prethodno spomenute insinuacije.

Boško Obradović: Moj drug. Namjerno ne kažem „moj prijatelj“ jer sam zaista bio drug s Boletom. Bilo je to vrijeme u kojem su bili „drugovi i drugarice“ i pojavljivali su se u raznim značenjima. Ovo moje je bilo: moj drug, Bole. Što se ovog filma tiče, iz njega se to neće vidjeti, ali ono što hoće je kakvu je kćer taj moj drug imao. Zapravo, još je ima na neki način. To je dopuna priče o Magdaleni i Marini, sa mnom kao medijatorom. „Snovi od papira“ je, osim svoje glavne „namjenske“ uloge, zapravo priča o tome kakvu kćer je Boško Obradović imao!

Moja Istra: Nije teško imati svoju Istru, isto tako nije teško ni biti svoj u Istri. Magda kaže da Istrijani ne guraju nos u tuđe stvari dok ti ne počneš suprotno, onda te brišu s karte. Posebna vrsta. Balkanci su navikli na neprestano guranje nosa u tuđe stvari, što god to bilo, što god to značilo i koliko god to bilo glupo. No guranje nosa je sport toliko omiljen narodima iza Učke - ako se gleda od Pule - da je sasvim prirodno da Istrijani prave razliku između sebe i ostalih. Njima nije drag turizam koliko je, recimo, Dalmatincima. Ili turistima. Čovjek u Isti može da bude sam. To je veoma vrijedno za mene i moju porodicu. Mi volimo da budemo sami, a volimo da budemo u društvu kad nam se biva u društvu. Istrijani rade slično. Osim toga, oni su i antifašisti, to je danas tako rijetko da postaje dragocjeno.

Moje knjige: Moje su sve knjige. Najmanje one koje sam napisao. Zato volim Sa(nj)am knjige. Bar na nekoliko dana ti se čini da je baš to glavna stvar, da čitaš, gledaš, piješ vino i srećeš se s ljudima koji su ti zanimljivi. To je jako mnogo.