Sa(n)jam se čuva, a ne izmišlja

  • Kategorija objave:Novosti
Sa(n)jam se čuva, a ne izmišlja

Piše: Vlaho Bogišić

Nema tome ni dvadesetak godina kako smo na pulskom festivalu knjiga i autora pokušali uz pomoć enciklopedija provjeriti odustaje li naše doba uistinu od tradicionalnih formata svoga iskustva i kanona. Na ulazu u festivalske dvorane, sajamsku knjižaru s tisućama ukoričenih mogućnosti izbora, bio je podignut otok, ili brdo, sastavljen od enciklopedijskih svezaka. Od posjetitelja se očekivalo tek da poduzme mali, simbolični napor, kupi kakvu sitnicu, pa se doma vrati i s darovanim enciklopedijskim nizom.

Već se tih godina, doduše za proljetnih čišćenja tavana i ormara, na sličnim instalacijama po gradskim ulicama pokraj lijepih primjeraka antiknih pisaćih stolova ili radioaparata sve češće viđalo komplete rijetkih izdanja, pa i enciklopedija iz obiteljskih, a onda i institucijskih knjižnica. Štoviše, mediji bi ponekad poticali javnost na zgražanje nad šleperima knjiga koje su uprave nakladnih zavoda slale na reciklažu da im ne bi opterećivale knjigovodstvene bilance.

Na jednoj strani knjige su društvu stajale na raspolaganju zapravo kao zajedničko dobro koje se može preuzeti, ali se to nerado čini, a na drugoj je predodžba o odustajanju od njih izazivala otpor.

Enciklopedije su ubrzo, među prvima, i to ne samo knjigama, nego i sustavima, društvenim alatima, podvrgnute preispitivanju s naslova svoje navodne tromosti, mogućnosti što im se u umreženom, brzom i virtualnom, hoće reći životnom, jedinstvenom svijetu valjda otvaraju. Zašto bi itko sa zanimanjem u područjima pomorstva ili medicine prevrtao teške sveske kada mu računalne tražilice u trenu daju pregled nad cjelinom, ali i tako poželjnu sigurnost.

Knjige su, baš poput destinacija ili tzv. ekoloških proizvoda, postale ekskluzivne, mnogo se brže i racionalnije odmara na dalekim, fantastičnim otočjima ili u kruzer-ophodnjama nego u komotnom susjedstvu, a ekvadorske ruže za koje i nije baš pouzdano jesu li uzgojene ili isprintane, dostupnije su od dunja iz vrtova uz napuštene pruge u predgrađu.

Dobro, ali kako se onda moglo dogoditi da u tim trezorima i prečacima nema odgovora, da ga se ne može ni naručiti, a ni kupiti, pa ni naprednim virtualnim novcem, kako to da ne znamo kada će, ali i hoće li uopće biti strukturirano protusredstvo, cjepivo, za napast koja je ne samo pogodila, nego i zaustavila digitalnu, univerzalnu kulturu?

Kada se to ipak dogodilo, njezini promotori su pored terapije strpljenjem, posve kontraindicirane dotad dominantnim steroidnim strategijama društvene mahnitosti, stali širiti famu kako je eto sada ponešto lakše sve to podnijeti jer se barem dio čovjeku tako važne doživljajne sfere može konzumirati iz azila pa se ne samo državnici i bankari dogovaraju putem zoom-platformi, nego se i koncerti filharmonija, baletne i dramske premijere, sve do gladijatorskih okršaja iz pustih pompoznih arena izravno prenose, dijele, svakome tko učini onaj minimalni napor kakav je bio potreban za preuzeti pulski enciklopedijski komplet.

Kao da eto ima i nekog neobičnog obrata, koji je tobože karakterističan za čudna stanja, pa je recimo Doručak s autorom u pulska predbožićna jutra dostupniji nego inače kad ga se dijelilo s Umbertom Ecom ili Sloterdijkom, Soyinkom ili Cercasom, jer se neće dogoditi da Orhan Pamuk izostane zbog bolesti majke, kada se eto može javiti iz njezina predsoblja, a ograničenja kojima smo pandemijskim šokom pritisnuti pomažu da razumijemo što nam sve stoji na raspolaganju.

Problem je ipak što izbor mogućnosti, nazivali ga preuzimanjem aplikacija ili kako drugo, podrazumijeva slobodu pojedinca da se tim izborom koristi ili ne, kao i onda kad na svoju štetu nije pokazivao interes za knjige koje su mu se nudile.

Sve i kada bi doista mogle prijeći u tu virtualnu sferu na svoju dobrobit i dobrobit svoje zajednice, forme poput Sa(n)jam knjige u Istri to ne bi mogle dosljedno provesti, između ostaloga i zato što u svom genomu ne računaju s privremenošću kao prijelazom ili prečacem. Doručak na festivalskoj platformi ili ekranu nacionalne mreže umjesto onoga u Kavani Mozart ili Galeriji Cvajner bio bi u ozračju večere sve ako se Salman Rushdie i ne bi javio s koje nepoznate lokacije gdje se po dnevnom ritmu upravo poslužuje večera.

Ako je nešto dobro u normalnosti koju bi i u prevratnim okolnostima trebalo čuvati, onda je to spoznaja da i zajednici, a ne samo pojedincu može prijetiti bolest te da je posebno loše kada su u isti mah bolesni i zajednica i mnogi od njezinih članova. Na primjeru enciklopedije koju su snašle muke prelaska u novu normalnost, novo stanje može se tako zapaziti da preslik, replika u drugom mediju nije po sebi novi format. Nije nemoguće dobiti pouzdanu enciklopediju novog, digitalnog i postmodernog doba, ali samo tako da se u nju ulože energije i resursi kako bi takvom uistinu postala.

Dok se ne zna što bi se sa svijetom na čekanju, nije baš pametno predočavati noć knjige, čak ni mjesec knjige kao prijelaznu formu, zatečenost se ne prevladava opuštanjem u trgovačkim centrima na crni petak, bolje se racionalno kretati dostupnim predjelima, a ako je zbilja do toga da nam treba prijelaz u drugu dimenziju, o tome se teže razmišlja dok je društvo bolesno.

Ako smo, eto, kada je riječ o Sa(n)jam u prvom licu plurala, naše je da ga na razuman način čuvamo, a ne izmišljamo.

(Foto: Tanja Draškić – Savić)