Maja Celija: „Gradus ad Parnassum“

  • Kategorija objave:Novosti
Maja Celija: „Gradus ad Parnassum“

Piše: Paola Orlić

Slavna planina Parnas, mitski dom Apolona, Dioniza i zaigranih muza u čijem podnožju leži Delfsko proročište i vrelo Kastalije čija voda nadahnjuje pjesnike, imaginarni je uspon koji od davnina svladavaju umjetnici u potrazi za inspiracijom. Svi se oni mitskom toposu i njegovim muzama utječu s puno čežnje, stoga ne čudi činjenica da je glasoviti priručnik za sastavljanje stihova s pjesničkim frazarijem i svime što je potrebno za uzvišeno umijeće stihoklepstva tijekom vremena prozvan upravo „Gradus ad Parnassum ili  u doslovnom prijevodu – „Stuba, korak k Parnasu“, baš kako je prigodno naslovljena i izložba radova Maje Celije u Galeriji Makina u sklopu popratnog programa 26. Sa(n)jam knjige u Istri, čiji je glavni fokus upravo Poezija.

Iako se na spomen parnasovaca najčešće evocira glasoviti kružok francuskih pjesnika sredine 19. stoljeća koji su imperativom da pjesništvo teži „čistoj umjetnosti radi umjetnosti same“ (L’art pour l’art), nerijetko osporavani zbog hladnog formalizma i klasične besprijekornosti stiha i izraza, treba se, međutim, prisjetiti da su upravo oni značajno utjecali na oblikovanje pjesničkih načela moderne, koja je široko otvorila vrata stavljanju jezika u središte pjesničke pozornosti. Upravo slično kao što su spomenuti parnasovci inspiraciju pronalazili u mitologiji, epovima i povijesnim zgodama i sagama egzotičnih zemalja, drevnih civilizacija, snažno utječući na nadolazeću generaciju još slavnijih simbolista, od kojih neki, uostalom, i stasaju iz njihovih redova (Mallarme i Verlaine), jedan posve drugi umjetnički opus i u drugom mediju – jeziku, udaljen i nemalim prostorno-vremenskim intervalom, podudarno inzistira na parnasovskoj slikovitosti i preciznosti poetskog izraza.

Opus ilustracija „Gradus ad Parnassum“, kojim se u galeriji Makina predstavlja Maja Celija (1977.), prvi je sveobuhvatniji pregled autoričinih radova u posljednjih deset i više godina u gradu u kojem je provela djetinjstvo i ranu mladost te za koji je na poziv izradila i ilustraciju plakata 26. sajamskog izdanja.

Oplemenjujući pisanu riječ, bila ona poezija ili proza koju dobiva kao tematsko-tekstualno zadano uporište, majstorskim umijećem ilustratorice Maja Celija na tragu prevoditelja također se bavi svojevrsnim prevodilaštvom iz jednog jezika u drugi, samo što njezin jezik, umjesto novim korpusom riječi, progovara univerzalnim jezikom likovnosti: linijama, kompozicijom,  perspektivom, crtežom i bojama. Ukratko: slikom samom. Pretvarajući zadani tekst u posve autentičan novi likovni izraz, osim što poput spomenutog prevoditelja pisanu riječ i izvornu misao prevodi u drugi medij – onaj slike – ona neosporno svojim likovnim uprizorenjima i tumačenjima kreira i posve nove konotacijske svjetove.

Premda bi se na ovom dijelu, po pitanju posebno značajne teme autorskih prijevoda i interpretacija izvornog teksta u bilo koji drugi jezik i medij, slavni Luigi Pirandello zajedljivo osvrnuo i nadovezao svojim esejom Ilustratori, glumci i prevoditelji (Illustratori, attori e traduttori) iz 1908., koji spomenute umjetničke branše gotovo strastveno omalovažava nazivajući ih umjetnicima drugog reda[1], možda bi stari šjor Pirandello o njima razmišljao sasvim drukčije da su povremene likovne interpretacije njegovih novela i romana stizale u ruke poput Majinih.

Imati i izreći svoje mišljenje kroz ilustraciju Maji Celiji je, prema vlastitu priznanju, najzabavnija pojava tijekom rada na prevođenju teksta u sliku. Proces čitanja i prepričavanja pročitanoga rađa na bjelini papira likove čiji su obrisi proizašli iz njezine svakodnevice. Jer, zanimanje za svakodnevno, odnosno posve jednostavnu stvarnost, kako naziva sve što je okružuje i što svakodnevno zamjećuje,  njezina je ishodišna točka, stoga i većina knjiga koje je dosad ilustrirala počiva na premisi stvaranja atmosfere prepoznatljivog i bliskog, svakodnevnog iskustva.

Zadržati oko čitatelja trenutak dulje nudeći mu novu malu priču unutar one već postojeće koju čita, njezina je jasna intencija. Kada kaže da „sagnuta nad listom bijeloga papira sjedi za stolom i razmišlja o složenim odnosima riječi i slika“, autorica se uvijek iznova upušta u izazov zahtjevnog vođenja imaginarnog dijaloga koji, međutim, ne daje uvijek iste rezultate. Dok se katkad riječi i slike lako uzajamno nadopunjuju, one nerijetko stoje i u međusobnim bezbrojnim suprotnostima i nije uvijek lako pronaći pravi izraz.

Pogleda odgojenog na vizurama u kojima se nerijetko miješaju mitski i historijski kontekst grada njezine mladosti, Maja Celija gdje god i što god ilustrirala, njeguje u izrazu slojevitost doživljajnih nijansi prenoseći u njemu sav senzibilitet punokrvnog mediteranskog lučkog grada. Od palete boja i tretmana teme unutar kadra u kojem dominira naglašeni prvi plan s brzim perspektivnim skraćenjem, pa sve do opće atmosfere koju podjednako dobro interpretira bilo da slika dokoni ljetni dan tipične mediteranske fjake ili pak metafiziku tišine i sablasnu prazninu mediteranske melankolije u kojoj se zrcale zapreteni strahovi mnogih nedosanjanih snova i bohemskih tlapnji, gotovo instinktivno, a nerijetko i s natruhama humora, ona riše ilustracije kao svojevrsnu nostalgičnu posvetu vlastitom djetinjstvu u Puli.

Stasala na prepoznatljivim slikarskim tradicijama koje nimalo ne zaziru od svjesnog reminisciranja pučkog izraza u smislu preferencije oblih likova i sažetih obrisa fizionomija koje je sasvim sigurno u djetinjstvu upila gledanjem starih ruskih slikovnica i animiranih filmova među kojima se našao i poneki predstavnik Zagrebačke škole crtanog filma, uz neizostavne ilustracije domaće Biblioteke Vjeverica i časopise Radost, Smib i Modra lasta, čak i kada minuciozno slika interijere generičkih soba i prostora u kojima glavni protagonisti tekstualnog sadržaja bivaju i slavni likovi Disneyjeva carstva[2], evidentno je da u njima pulsira njezin izvorno mediteranski nerv – prije svega svjetlo i prozračnost kolorizma karakterističnog upravo za iskustvo odrastanja u gradu na moru.

Korijena, dakle, duboko usidrenih u gradu u kojem je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, unatoč održavanju veza na relaciji Pesaro-Pula te kontinuirane tihe i samozatajne prisutnosti na domaćoj likovnoj sceni, ipak kao ilustratorica Maja Celija dominantno djeluje u Italiji koju, uostalom, i zastupa kao predstavnica na svjetskim bijenalima ilustracije. Odnedavno i predavačica predmeta ilustracije na Akademiji di belle arti u Bologni, prenoseći mladim naraštajima ilustratora iskustva rada u svijetu tihog i posvećenog umijeća prevodilaštva riječi u slike, ona je nezaobilazno ime kako talijanske tako i domaće ilustracije koju Sajam s radošću predstavlja i s ponosom ističe kao još jedno „dijete“ Pule kojem su u formativnim godinama zauvijek utisnute mnoge kvalitativne značajke bitne za određenje koordinata njezinih inspiracijskih nagnuća i kreacija novih svjetova.

Ilustracija plakata kojim nas naposljetku vodi na mali pulski Parnas koji nakratko „sviće“ u prosincu na Usponu ispred Galerije Sv. Srca, kao nove sajamske lokacije, svojevrsni je hommage tom odrastanju. U toj ilustraciji arhetipski svevremenski likovi grada, svatko po vlastitu metru, stižu do mitskog brda gdje zlim vremenima unatoč, sigurno vođeni sajamskim muzama, Poezija postojano i dalje stoluje ili, bolje rečeno, tinja u Srcima. Revni čitači, knjiški moljci i obični znatiželjnici, roditelji s djecom i zaljubljeni parovi, zalutali avanturisti, rezignirani umjetnici, veseli pankeri, luckasti slikari, tajni ljubavnici i dokoni penzioneri, prodavači magle, kupci iluzija, žene na visokim petama i one na rubu nervnog sloma, fotografi voajeri i vječiti samci i namćori… Baš svi se oni uspinju ili silaze znatiželjno, užurbano, rasplesano, sa samo sebi znanom svrhom i ciljem, baš kao i oni koji dokono sjede i puše ili se pak sporo i mirno klate s noge na nogu noseći pregršt knjiga na glavi ili tek pokoju pod miškom kao svojevrsni manifest. Tu ima i onih koji doslovno ateriraju s neba poput padobranca, ali i onih čije se audijencije in cognito u susjedstvu jedre dame na prozoru pretvaraju u lokalni bal pod maskama. Nisu zaboravljene ni mudre mačke koje svoje krzneno ruho rado maskiraju knjiškim koricama pa i pokoji Apulejev magarčić kao ljubimac koji snatri o metamorfozi kad se napije vode s izvora Kastalije pulskoga Parnasa. Ukratko, pravi Theatrino Polesano koji je Maja Celija s puno ljubavi i znalačke artikulacije arhetipova i eksponenata stvarnoga gradskog života, začinjen poznatim lokalnim humorom, zapakirala u iznimno lijep i duhovit vizual ovogodišnjeg 26. izdanja Sajma knjige.

Za kraj, nije na odmet spomenuti se još jednog slavnog Parnasova posvećenika – velikog umjetnika koji je mitsko brdo osvajao pa ga i posebno apostrofirao u jednom svom djelu iz 1908., one iste godine kad je zajedljivi Luigi Pirandello u svom eseju ilustratore, glumce i prevoditelje podrugljivo nazvao drugorazrednim umjetnicima.

Bio je to francuski skladatelj Claude Debussy, koji je očaran djetinjstvom svoje kćeri ime brda Parnas ugradio u lijepu šestostavačnu klavirsku svitu poznatiju kao „Dječji kutak“. Ispisujući posvetu na koricama spomenute suite: „Mojoj maloj dragoj Chou-Chou, s očevom nježnom isprikom za ono što slijedi“, slavni je Debussy svom milom „kupusiću“, kako je tepao svojoj tada trogodišnjoj kćeri Claude-Emmi, ostavio u nasljeđe jedno od najljepših glazbenih prijevoda i utjelovljenja djetinjstva. Reminiscirajući nevini dječji svijet kroz teme igračaka i lutaka, a zatim i iskustva prvih glazbenih koraka i doživljaja prirodnih pojava poput plesa snježnih pahulja, jednu je od skladbi „Dječjega kutka“ naslovio „Doktor Gradus ad Parnassum“ kao hommage učeničkim satima provedenim za klavirom uz neizostavne Clementijeve etide, kojih se prisjeća svatko tko je ikad učio klavir. Iako se u njoj s blagom ironijom referirao na slatko-gorki osjećaj prvih učeničkih imperativa dosadnog vježbanja iz spomenuta Clementijeva udžbenika, upravo „Doktor Gradus ad Parnassum“, na koju se u pismu izdavaču Debussy jednom prilikom referirao kao svojevrsnu „gimnastičku vježbu koju treba svirati zorom prije doručka za što bolje razgibavanje prstiju“, skladba je to u kojoj je sažeta sva snaga i inspiracijska dovitljivost uživljavanja u svijet djeteta, koji ne čine samo igre i ugode, nego i muke prvih školskih, životnih obveza.

Na tragu slične inspiracije i osebujne autorske kreacije proizašle iz rijeko istančane znalačke vještine likovnog izraza sagrađenog na nevjerojatnoj sposobnosti uživljavanja u koordinate svijeta mjerenog očima djeteta, isplovljava ravno iz jednog od rukavaca izvora Kastalije opus „Gradus ad Parnassum“ Maje Celije, vrsne ilustratorice koja nadomak Parnasa sada već više od 20 godina postojano riše i ilustrira mnoge i ne samo dječje knjige.

(Ilustracija: Maja Celija)