22. Sa(n)jam knjige u Istri, pulski festival knjiga i autora
Tema: Transatlantik
Dom hrvatskih branitelja, od 1. do 11. prosinca 2016., Radno vrijeme: 9-21

Olja Savičević Ivančević

 

PORTRET PISCA KAO DIVLJEG DETEKTIVA

(uz izložbu „Divlji detektivi“ Danijela Žeželja)

 

neki ljudi imaju širok obraz sličan suncem obasjanom trgu na koji svjetina može pljunuti

i čelo na koje je tetoviran citat

 

oni znaju moć riječi

 

oni te gledaju dok gutaš boga i domovinu bez razmišljanja i to zapisuju u tanki zeleni melankolični notes

 

oni će oženiti svoje romane i s njima imati male priče za djecu

 

njihova poezija je uvijek revolt protiv aktualnosti

 

naši najdraži pisci bili su i ostali bolji od sebe i od nas       

pisci koje volimo su došli iz svijeta i grada i sela, da nam na uzbudljiv način govore ohrabrujuće i strašne stvari

oni su najbolja kopilad svojih domovina, nježna garda, zgađeni pojedinci, slijepe vračare,  heroine s naočalama za vid i političari višeg ranga

naši najdraži piscu uvijek dolaze sami, ni u grupi ni u članstvu

 

pouzdano neće dobiti odlikovanja vlastodržaca kao prodavači magle i pipničarke nacije

 

gnjavatori: oni bdiju nad sudbinom svijeta, patnici: vlastita misao ih muči i zlostavlja

 

sve što su učinili napravili su sa stilom i da bi otkupili vrijeme za odgodu smaka svijeta

 

nisu jeli danima, ni spavali, oni su jeli neizrecivo puno svega, opijali se i lijegali sa svima, oni su dionis s naličjem askete ili obrnuto

 

beskrajno odani jednoj ljubavi i više nemogućih ili lucidnih ideja

 

bezobrazni su naši najdraži pisci, bezobrazne su naše najdraže spisateljice

oni nas ne štede, one su okrutne i proste

nisu kalkulirali

 

oni nisu lajkabilni, one su donekle ili prilično neugodne

 

njihovi organizmi su puni elektriciteta, to se osjeti u tekstu

 

oni jesu utrobni realisti,  one ne vole magijski realizam, oni ne vole folklor, osim na stolu ni ornament izvan kamena, heraldiku općenito, oni ne vole kič, osim ponekad

 

one ne vole laž osim dobre, oni se ne boje istine, oni sve vide prvi, one sve kažu prve u gluhe uši noći, oni se ne boje pravde, one nikad nisu država, ali katkad su zemlja

 

oni ustaju za nešto i stojeći tipkaju po svojim tastaturama

 

oni su u egzilu ili je egzil u njima i raste, one su u zatvoru, ali u njima je sloboda i raste

 

naši najdraži pisci, postoje li uopće ti ljudi 

 

pisac kao nevidljivi grad, pisac kao mag i okultist, kao boksač, bolano kao muhammad ali, genet kao vješala, blistava britva inteligencije lispector, rilke kao panker

 

oni nam se smiju u oči, glasni su i srčani

one nam kažu u uho ti si čitatelju budala, ne znaš živjeti

 

kažu: što loše počne loše će i završiti, u sredini je dobro

 

kažu: pusti neka ti se sve dogodi, užas i ljepota

 

govore ako si prostran i talentiran, čitatelju, pristupi

(ti si stvoren za ova iskustva)

 

kažu: volim te, čitateljice, volim te zato što nisi moja

prvo pleši, onda misli, to je prirodan redoslijed

 

naši veliki pisci nisu snobovi

oni su jednostavni i srdačni

 

nama veliki pisci nisu štreberi

oni su pjesnici i zanatlije

 

naši veliki pisci nisu ulizice i ljubomornici

iako se i tu nađe zdrave zlobe

 

ne igraju kratke igre kratkim perom

 

ne igraju za korporacije

 

ne pate od velikog morala

 

njima su riječi uzele mjeru za odijelo i grob

veliki piscu su sitni i goli i umiru pred našim očima

 

postoje li uopće ti ljudi

 

naše najdraže autorice manje su mile, više provociraju

naše najdraže autorice nitko iz ministarstva ne bi oženio, one kažu da je tuga luksuz, povlastica bogatih

 

naši najbolji pisci su socijalisti,

malograđanin najviše voli sebe, pisac kojeg volimo voli čak i malograđanina ili ga barem sažalijeva

 

poštujemo naše najdraže pisce, njihovu potrebu da rasvijetle, da graknu, njihovu naviku da ušute na pravom mjestu

 

ljubimo i besramnu strast za nizanjem slova u klizave nizove erotičnog ritma, za naslađivanjem riječima

 

volimo časne zablude kojima nas zaluđuju

i otvorene prijelome iz kojih sipa vodoskok protuotrova: suze svijeta i krv nedužnih

 

volimo nezdravu književnost,

ozljeđivanje i iscjeljivanje su čudesni procesi, dobar pisac to zna     

volimo književnost jer je uzaludna disciplina, uzaludna kao ljubav i kao nada, kao umjetnost inače, kao sve lijepo i smisleno

 

naši najdraži pisci su pjesnici, evo ih, ustaju protiv ravnodušnosti i besmisla, a besmisao buja i raste, već su ga pune ulice i ljudi

pisci su nenaoružani bez zuba, ironija im je slaba utjeha i još prte fantaziju, još se i dobro drže

još dobro i grizu

 

još uvijek ih prati mit o piscu, narativ iz kojeg ne mogu istupiti kao iz društva pisaca

oni izlaze iz barthesovih plavih pidžama, goli i gole, i urone u tekst, a izrone u sliku

 

oni te gledaju dok gutaš boga i domovinu bez razmišljanja i to zapisuju u tanki zeleni melankolični notes

 

oni znaju moć riječi

 

oni će oženiti svoje romane i s njima imati male priče za djecu

 

njihova poezija je uvijek revolt protiv aktualnost

 

oni često dolaze iz rusije, ali katkad dolaze iz dvije amerike i drugih krajeva,

a sve češće odlaze iz hrvatske

 

naši dragi pisci i aktualno pitanje kako ih danas upotrijebiti

 

tko je dorastao zadatku može ih uhvatiti u bocu crnog tuša

može ih, uz puno vještine, i istresti iz srca olovke

 

svaki je portret pisca autoportret

sve što vidiš u knjizi si ti i svijet

 

svaki je pisac napola čitateljica

svaka je spisateljica dovršena u svom čitatelju

 

ona velika spisateljica se uspravila u svom čitatelju

u izuzetnoj ljepoti

onaj veliki pisac je ustao za svog čitatelja

 

pisac koji ustaje postaje divlji detektiv riješen pronaći naše izgubljene ideje i ideale, a kad ih pronađe, privodi ih u tekst i pušta nas na slobodu.