sanjamknjige.hr

Umjesto riječi dobrodošlice

Možemo se (pre)dati samo svojim snovima

 

Magdalena VODOPIJA

Prihvatiti stvarnost u Hrvatskoj (a tako je bez izuzetka i u nakladništvu) znači djelovati na samo nekoliko načina: pobjeći bez traga, pasti u rezignaciju, depresiju, samožal (najčešći oblici) ili svjesno pobjeći u svoj svijet, predati se svojim snovima. Sa(n)jam se, prema već izlizanom, nomen est omen, predao snovima svjestan da će i njegovi lukobrani i oklopi s vremenom popustiti i da će i on (sanjalački sajam) teško preživjeti kao iznimka u sveopćem rušenju vrijednosti, povratku najnižim oblicima konzervativizma, nacionalizma, ksenofobije i promoviranju društva bez suosjećajnosti, bez prava i pravde. Nasuprot pobjedničkoj, sveprisutnoj "civilizaciji trača", lepršavim žutim listovima koji, ma koliko se branili, ulaze u naše pore, Sa(n)jam pokušava i ove godine, stvoriti bar na tren, mjesto neobičnih, sadržajnih susreta, razgovora o knjigama, o lijepome, dobrome, plemenitome.

I dok ovo pišem svjesna sam da riječi "plemenito", "čestito", "pošteno", "dobro", gotovo ne postoje u svakodnevnom hrvatskom jeziku, jednako kao što i susretišta poput sajma umalo više neće biti. Stoga sam u ovu godinu ušla s mišlju kako je bez obzira (ali i s obzirom) u kakvom vremenu živimo i kako se ponaosob osjećamo, najvažnije sačuvati Sajam, održati ga i ne dopustiti mu sudbinu divnih, posebnih, hrvatskih knjižara koje su nestale u nepovrat, a za kojima patetično i površno žalimo, iako smo bešćutno gledali kako se ruše, ili još gore, sudbinu onih knjižara koje su opstale, ali se više knjižarama ne mogu nazvati.

Godinama sam brinula (zajedno s neobičnim, kreativnim Mauriciom Ferlinom, mudrim, nesvakidašnje obrazovanim Miodragom Kalčićem i pravim ratnicama Egle Vošten i Slavom Ćurković) da Sajam, ne samo opstane, već uistinu postane festival knjige, mjesto na kojem se svi oni koji se bave knjigom mogu izraziti slobodno, bez cenzure, političkih naputaka ili naputaka vremena i to na specifično pulski, puležanski način. I uspijevalo nam je u ponekim trenucima (premda smo puno griješili, lutali, oscilirali na svim mogućim razinama) stvoriti ono što smo željeli – imaginarni Grad Knjige, podignut isključivo od naše mašte i mašte naših mnogobrojnih suradnika.

Ove se godine smjelo zamaštalo, bez kalkulacija i gotovo bez kompromisa. Programski odbor (Ivana Peruško, Nives Tomašević, Vladislava Gordić-Petković, Ana Bogišić, Boris Koroman, Marta Andrić, Miodrag Kalčić, Vladislav Bajac, Mauricio Ferlin) kao da je ove godine živio izvan vremena i prostora. Nije štedio (posebno, u inovacijama) i nije se štedio. Odbio je recesijski djelovati na bilo koji način osim u granicama budžeta. Stvoren je raskošan program s tri zahtjevne i izazovne teme: Socijalizam na klupi, Izlet u Rusiju i Vojvodina – Regija u regionu. Kreatori programa uspjeli su preplitanjem tema ostvariti cjelovit program i pritom stvoriti neke nove modele predstavljanja knjiga.

Program s nekoliko vrhunaca, multidisciplinarno postavljen, u ritmu suludog vatrometa, na devet lokacija i s gotovo 200 sudionika na tren mi se učinio prezahtjevnim za one koji su gradili Sajam, jer njihovi su se alati s godinama izlizali, a sami graditelji istrošili (uglavnom od borbe s glupošću, jalom i sitnom zlobom). Vrlo mi je lako to sada priznati, jer Sajam je, baš kad je bilo najpotrebnije, nenadano i neproračunato, "porastao" za cijelu jednu generaciju i to generaciju nasljednika: kreativaca i mladih pametnica . Rea Korani, Iris Mošnja, Tina Zenzerović, Vibor Juhas, Matko Plovanić, Neven Kacun i Nina Plovanić novi su lukobran, ali i novi kreatori Sajma spremni oblikovati najzahtjevnije programe festivala knjige. U njima vidim onu malu mogućnost opstanka i dugovječnost Sajma u vremenu koje nadolazi, i to ne samo zbog njihova neospornog talenta i mladalačkog žara, već zato što svi u sebi imaju poklič osnivača i graditelja Sajma (patetičan, ali iskren): (Pre)dat ćemo se samo svojim snovima!